(Žarko Milenić: „Zaslužni građanin“, Udruga građana „Orion“, Rijeka, R. Hrvatska, 2013.)
Nova knjiga svestranog i plodnoga književnika Milenić Žarka, koji se može samo rođenjem smatrati bosanskohercegovačkim stvaraocem (1961. Brčko, SR BiH; SFRJ), ali jezikom hrvatskog i ukrajinskog autora, „Zaslužni građanin“ spada u romane autobiografskoga karaktera. Ovo delo sačinjavaju četiri celine (prvi deo: Hrid, drugi deo: Književnici, treći deo: Alice i četvrti deo: Zinka) koje su harmonično ukomponovane i ostavljaju dojam koherentnosti.
U prvu celinu pod naslovom „Hrid“, uvršteno je 15 priča različite dužine i tema. Zapravo, čitalac upoznaje u samom uvodu kako je narator Marko Marković, pisac i novinar iz Bukača, star 38 godina. Radnja počinje sa 8. januarom, 1999, u gradu Hrid koji predstavlja ime neznatno modifikovanog toponima za Rijeku, dok je ime Bukač oznaka rodnoga gradića smeštenoga na obali Save – prirodne granice između BiH i Republike Hrvatske. Po zanimljivosti se izdvajaju: Treća, naslovljena Milorad o ocu, čime se pisac Milenić „naslanja“ na mnoge naše književnike koji su pisali o svom odnosu prema jednom od dva roditelja. Otuda i jako gorko sećanje: „Radili smo najviše Milorad i ja. Milorad je smatrao normalnim da najstariji sin najviše podmetne leđa dok je moju braću poštedio napornijeg rada...“ (str. 15). Sledeća, četvrta: Burza rada, u kojoj se svetski putnik – pisac Milenić neizmerno iščuđava neznanju građana u Hridi. Premda je kratka, ova priča se može razumeti kao sažet, filosofski traktat o egzistencijalnim problemima savremenog mladog čoveka... Naredna je: Novinar, gde se zrcali neprofesionalni odnos urednika za kulturu „Hridskog lista“, prof. Marinka Miljevića, spram kolege Marka Markovića. Iskrenost pisca dolazi do punog izražaja u završnici priče: „Da mogu platiti sobu, bonove u studentskom restoranu i ostalo najnužnije najviše moram zahvaliti majci i bratu Mladenu koji žive u Nizozemskoj“. (str. 39) Prekrasna je poslednja priča prvog dela, i obrađuje piščevu potragu za ženom preko jedne agencije za upoznavanje parova. Ovde nailazimo na ogoljavanje teme ljubavi radi materijalnog nesklada, svedočenje o stradanju te apsurdnosti rada, kao i sveprisutna poređenja sa gospođom iz prethodnog braka...
Drugi deo: Književnici, kod mene kao čitaoca izaziva više osećanja i tera na misao da se priče protežu od crnohumornih do onih u kojima se mogu nazreti elementi čak urnebesnih komedija! Tekst dvadesete priče „Filozof Mlakar“ najbolje govori za sebe: „Kad je netko spomenuo Adriana Mlakara ugledni hridski pisac Stanko Milić, je rekao: - Mlakar? Šta je taj u životu uradio? Ipak, Mlakar je dobio stan, a Milić nije. Kao Mlakar i Milić je imao titulu doktora, samo ne filozofije, već književnosti. Bio je redovni profesor na Sveučilištu u Hridi. Uz to je imao objavljenih pedesetak knjiga i primio niz uglednih državnih nagrada.
U dvadeset trećoj uvrštenoj priči „Katarina i Juraj“, nailazimo na iste boje i atmosferu: „Poslije njegove smrti Katarina će se ljutiti zbog činjenice da je cijena Jurajevih slika opala, dok je uobičajeno da slikarima cijena slika poslije smrti poraste. Katarina je organizirala svake godine na Jurajev rođendan književne susrete u Hridi posvećene svom pokojnom mužu i postavila na njegovu rodnu kuću spomen-ploču. Objavila je nakon njegove smrti i tri njegove knjige. Na jednim od tih susreta jedan je kritičar rekao kako je Juraj bio posljednji hridski boem. Žarko Milenić završava priču veoma efektno: „Za Katarinu je Petar Simčić, član Zajednice Hridskih Pisaca, tvrdio: - Ona je u životu pročitala samo svoje i Jurajeve knjige. Nije bio u pravu, jer dok sam radio s Katarinom u Zajednici Hridskih Pisaca ona je donosila knjige koje je podizala u hridskoj gradskoj knjižnici. No, bio sam više puta neugodno iznenađen Katarininim neznanjem o književnosti. Nije me mnogo iznenadilo što ona nikada nije čula, na primjer, za Jukija Mišimu ili Srečka Kosovela. Ali mnogo me iznenadilo kad je rekla da nikad nije čula za Vladana Desnicu.“ (str. 105)
Galerija likova u ovom romanu dopunjena je dvadeset petom pričom koja nosi prezime: LUČIĆ. Ovdje narator Marko Marković, odnosno pisac Ž. Milenić ide još dalje kada tekstu daje dimenziju raskalašne erotike: „Kazalište 'Bellevue' je organiziralo dramske radionice za mlade glumce u kojima je dolazilo mnogo mladih. Slučajno sam na jednoj i sam prisustvovao. Vodio ju je sam Lučić. Slušalo ga je nekoliko srednjoškolki. Lučić je najmanje govorio o glumi, a najviše o svojim studentskim danima u Osionu (Osijeku, op. a.), kada je išao na tamošnji područni odjel Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bio je podstanar kod neke gospođe. Pričao je kako je gospođa stajala na prozoru svoje zgrade i razgovarala s nekom susjedom koja je stajala na ulici. Istovremeno je imala seksualni odnos s Lučićem koji se nalazio iza nje i susjeda ga nije mogla vidjeti. Gazdarica je svršila no nije prestajala razgovarati sa susjedom.“ (str. 114)
Koliko je nepristrasan prema drugima i sebi, svedočeći o percepciji, najbolje nam otkrivaju ove misli: „Prije toga sam gledao u 'Bellevueu' predstavu po također komičnom znanstveno-fantastičnom romanu „Vodič kroz galaksiju za autostopere“ engleskog pisca Daglasa Adamsa. Za taj roman su mnogi tvrdili da su se valjali od smijeha kad su ga čitali. Ja sam ga počeo čitati, pročitao silom deset stranica koje uopće nisu bile smiješne i prestao ga čitati. Ni predstava u 'Bellevueu' nije bila smiješna, a vjerojatno ne bi bila smiješna ni po mom romanu.“ (str. 117)
Književno-umetnički prosede pripovedanja Meše Selimovića, Žarko Milenić u najboljem maniru oplemenjuje i razvija u sledećoj, dvadeset šestoj priči pod naslovom Roland, uvodeći u svet književnog dela neke prijatelje i sve to meša u bosanskom loncu sa utiscima vlastite gorčine i kajanja: „Kasnije će se zaposliti kao predavač hrvatskog jezika u Vilniusu. Uvjet za to radno mjesto je bio završeni studij hrvatskog jezika i znanje engleskog. Ja sam tada zažalio što nisam završio taj studij u Osionu kako sam planirao. Bio sam zakasnio na upis, ali mogao sam se javiti u drugom roku. Mogao sam i pauzirati jednu godinu. Mogao sam i upisati izvanredno taj studij nakon neuspjeha na studiju ekonomije u Bukaču (Brčkom, op. a.) Mogao sam upisati izvanredno i nakon završene više ekonomske škole. Mogao sam...“ (str. 121) Narator Marko Marković, odnosno pisac Žarko Milenić upućuje svojevrsni prigovor na nerazumljivost u otčitavanju u razumevanju tekstova književno-kritičkih prikaza: „Objavio je bio i prikaz u 'Književnoj Hridi' mog prethodnog romana 'Ruža za Emiliju'. Pročitao sam prikaz i ništa mi u njemu nije bilo jasno. Nisam imao ni šest rječnika, koliko je najmanje trebalo da se prikaz razumije.“ (str. 122) Završetak ove priče mogao bi se naći u svakoj antologiji priča koje spadaju u domen urnebesnih komedija!
Dvadeset sedma priča „Dora Domić“ menja ugao posmatranja i pripovedanja, tako da se narator Marko Marković, odnosno pisac Žarko Milenić ovde nalazi u ulozi kritičara koji u zagrebačkoj „Formuli“ objavljuje svoj tekst prikaza o romanu „Smrt u Kanadi“ Dore Domić. Jedan detalj: „Najbolju predodžbu o životu imigranata iz bivše Jugoslavije možemo steći kada pročitamo u ovoj knjizi fragment o sudbini vijetnamskih trbušastih svinja u Americi od 1985. godine na ovamo. Tada ih je prvi uvezao jedan Kanađanin. Isprva postoji veliko zanimanje za njih, trgovci se na njima bogate. Kasnije opada interes, dosta je vijetnamskih svinja prepušteno samo sebi. Na inicijativu organiziranih društava vode se humanitarne akcije u cilju pomoći vijetnamskim svinjama kako bi im se moglo 'osigurati miran život u novom okruženju'. Više se doseljenim svinjama poklanja pozornost već doseljenim ljudima! Ipak, Dora Domić je jedina osoba s prostora bivše Jugoslavije za koju sam čuo da se vratila iz Kanade. Imao sam je prilike sresti na predstavljanju jednog njenog romana u najvećoj hridskoj knjižari. Na predstavljanju je bilo prisutno pet ljudi, a jedan je čak kupio knjigu.“ (str. 125).
Treći deo nosi naslov po jednoj kanadskoj državljanki i ovde nas pisac obraduje na taj način što uvodi epistolarnu formu, u obliku poruka preko interneta. Nastavlja se kontinuirano pisanje o mnogim pojedinostima iz života pisaca čime se znatnije postiže zanimljivost pripovedanja i sreća za čitaoca. No, i ovaj deo se uklapa u one gde nailazimo na tužnu sudbinu strankinje koja boluje od raka i kao kušnju života ima bolesnog sina što je čini „zakovanom“ kao majkom, za svoje dete. Naravno, i ovaj deo se završava bez hepi enda!
Četvrti deo je naslovljen po našoj ženi: „Zinka“. Može se napisati kako je ovaj deo najefektniji, iz više razloga. Nakon što čitaoce upoznaje sa svojom junakinjom, naš narator Marko Marković, odnosno pisac Žarko Milenić, u četrdeset četvrtoj priči „Veza“ piše: „Šta može vezati mlađeg muškarca i stariju ženu osim seksa... Nisam. Gledala sam film. Sjećam se samo da je riječ o vezi između starije žene i mlađeg muškarca. Koliko je ona bila starija od njega? Nisam ni ja čitao taj roman pa ne znam. Gledao sam film koji je snimljen šezdeset prve. Znam da je glumica Ingrid Bergman u to vrijeme imala pedeset četiri godine, njen partner, Anthony Hopkins, dvadeset devet... U vezi tog romana i filma, pisac Momo Kapor je rekao da su zahvaljujući njima mlađi muškarci postali zanimljiviji starijim ženama... Zanimljivi samo kao seksualni partneri.“ (str. 176)
Nezaobilazna je i četrdeset šesta priča „Zahtjev za stan“ u kojoj se baš ističu odnosi među kolegama u struci i odnos prema beskičmenjacima: „Ponovo sam predao u Grad Hrid zahtjev za stan, nadajući se da sam zaslužni građanin... No, ono što je Zinka saznala nije zvučalo ohrabrujuće. Gradonačelnik je doista u izboru zaslužnoga građanina koji će dobiti stan imao zadnju riječ. Škrtario je u tome iako je praznih stanova u vlasništvu Grada Hrid bilo dosta. Ponašao se kao da je dijelio svoje stanove.“ (str. 181) I ovom pričom nam se razgolićuju karakteri protagonista i nameće potreba što jačeg prisustva nevladinog sektora koji će javno progovarati o svim devijantnim situacijama vlasti bez kontrole!
Pikanterije svih zakulisnih radnji u neraščišćenim odnosima između kolega po peru, pronalazimo na kraju priče koja prerasta u svedočanstvo o prevari nad Lovrom Fabićem, koji nam je poznat kao Fabijan Lovrić: „Slično je prošao i Lovro Fabić. I on je bio svjestan da je prevaren, no nije se nikom požalio osim nekim kolegama piscima. Također i meni. Mogao je dati svoju knjigu u tisak tiskari s kojom je do tada surađivao i koja bi za njegovu zbirku književnih kritika ispostavila račun dvostruko manji od Mandićeve tiskare.“ (str. 185)
Međunarodne relacije su postignute u četrdeset osmoj priči „Spisateljska zgrada“. Ovde se za osnovu preuzima deo teksta iz knjige „Moj muž Danil Harms“, ruske spisateljice Marine Malič Durmove. Ali i saznanje: „U Rusiji, kao što je bilo u SSSR-u, postoji titula 'zaslužni pisac'. Ti pisci imaju neke privilegije. Sumnjam da je itko od njih podstanar. Što bi na to rekli građani Hridi? Možda oni vole svoje pisce, no njihovi gradski oci ih ne vole.“ (str. 188). Dodajmo da nema bitnih razlika u odnosima koji su vladali, u istoriji srpske književnosti, naspram Vuka Stefanovića Karadžića kome su najveći dušmani bili Lukijan Mušicki iz krila crkve, te sam Knjaz koji mu nije hteo dati penziju tako da je to učinila majčica Rusija, te zbivanja na suvremenoj hrvatskoj sceni o kojima piše povređeni pisac Žarko Milenić. Znači, ništa se na bolje ne menja u svesti ljudi, jedino što su imena aktera preinačena...
Četrdeset osma priča „Marković u Hridi“, predstavlja ogledalo njegovih životnih dometa i književnih dosega. Narator sebe poredi sa nesuđenim nobelovcem Henrijem Milerom koji je „većinom pisao autobiografske romane“, da bi kasnije dodao „Ono što je Marković pisao tijekom svog boravka u Hridi dobrim dijelom spada u satiru“ (str. 191), ali ja bih ga pre usporedio sa nemačkim piscem Hajnrihom F. Klajstom, čiji književni opus nam osvetljava mračne staze življenja u ovoj „džungli“ prolaznog sveta. Ovaj pisac ostaje trajati u istoriji evropske i svetske literature kao jedna od najblistavijih zvezda koja nas i dalje greje i osvetljava uprkos vremenu...
I konačno, poslednja uvrštena četrdeset deveta priča: „Vijest“, svojom sažetošću otkriva nam vrhunskog pripovedača Milenić Žarka. Zašto? Zato što jednostavnost ne narušava simplifikacije u književnom postupku, zato što je dijalog proživljen i zato što, bar kod autora ovog teksta prikaza izaziva asocijaciju na hrvatskog pisca iz Herceg Bosne - Zvonimira Šubića i njegovu antologijsku priču „Timotijeva smrt“, koja je nabijena atmosferom dramske napetosti do maksimuma! Stoga, čini se najboljim da posegnem za citiranjem njenog, vidovitog obraćanja i kraja romana: „I bila je u pravu. Vratit će se u rodni grad očev bludni sin i ostati živjeti u očevoj kući. Onaj neozbiljni sin. Onaj koji nije zaslužio da dobije stan u Hridi. A kao (zaslužni?) građanin od gradskih otaca Bukača ga neće morati ni tražiti. (str. 194)“
Iako nije ostvario pravo na zaposlenje, stan, sinekuru ili druge povlastice od onih koji su preživeli socijalizam i sada glume demokrate u odorama nacionalista, naš autor romana „Zaslužni građanin“, Žarko Milenić sigurno nije gubitnik. Njegovo delo će nadživeti sve njih, jer mu je zagarantovano mesto u svim edicijama hrvatske, bosanskohercegovačke i ukrajinske književnosti. Ako ničim drugim, onda je kao građanin ovim romanom to sigurno – zaslužio!
Senahid Nuhić
Nova knjiga svestranog i plodnoga književnika Milenić Žarka, koji se može samo rođenjem smatrati bosanskohercegovačkim stvaraocem (1961. Brčko, SR BiH; SFRJ), ali jezikom hrvatskog i ukrajinskog autora, „Zaslužni građanin“ spada u romane autobiografskoga karaktera. Ovo delo sačinjavaju četiri celine (prvi deo: Hrid, drugi deo: Književnici, treći deo: Alice i četvrti deo: Zinka) koje su harmonično ukomponovane i ostavljaju dojam koherentnosti.
U prvu celinu pod naslovom „Hrid“, uvršteno je 15 priča različite dužine i tema. Zapravo, čitalac upoznaje u samom uvodu kako je narator Marko Marković, pisac i novinar iz Bukača, star 38 godina. Radnja počinje sa 8. januarom, 1999, u gradu Hrid koji predstavlja ime neznatno modifikovanog toponima za Rijeku, dok je ime Bukač oznaka rodnoga gradića smeštenoga na obali Save – prirodne granice između BiH i Republike Hrvatske. Po zanimljivosti se izdvajaju: Treća, naslovljena Milorad o ocu, čime se pisac Milenić „naslanja“ na mnoge naše književnike koji su pisali o svom odnosu prema jednom od dva roditelja. Otuda i jako gorko sećanje: „Radili smo najviše Milorad i ja. Milorad je smatrao normalnim da najstariji sin najviše podmetne leđa dok je moju braću poštedio napornijeg rada...“ (str. 15). Sledeća, četvrta: Burza rada, u kojoj se svetski putnik – pisac Milenić neizmerno iščuđava neznanju građana u Hridi. Premda je kratka, ova priča se može razumeti kao sažet, filosofski traktat o egzistencijalnim problemima savremenog mladog čoveka... Naredna je: Novinar, gde se zrcali neprofesionalni odnos urednika za kulturu „Hridskog lista“, prof. Marinka Miljevića, spram kolege Marka Markovića. Iskrenost pisca dolazi do punog izražaja u završnici priče: „Da mogu platiti sobu, bonove u studentskom restoranu i ostalo najnužnije najviše moram zahvaliti majci i bratu Mladenu koji žive u Nizozemskoj“. (str. 39) Prekrasna je poslednja priča prvog dela, i obrađuje piščevu potragu za ženom preko jedne agencije za upoznavanje parova. Ovde nailazimo na ogoljavanje teme ljubavi radi materijalnog nesklada, svedočenje o stradanju te apsurdnosti rada, kao i sveprisutna poređenja sa gospođom iz prethodnog braka...
Drugi deo: Književnici, kod mene kao čitaoca izaziva više osećanja i tera na misao da se priče protežu od crnohumornih do onih u kojima se mogu nazreti elementi čak urnebesnih komedija! Tekst dvadesete priče „Filozof Mlakar“ najbolje govori za sebe: „Kad je netko spomenuo Adriana Mlakara ugledni hridski pisac Stanko Milić, je rekao: - Mlakar? Šta je taj u životu uradio? Ipak, Mlakar je dobio stan, a Milić nije. Kao Mlakar i Milić je imao titulu doktora, samo ne filozofije, već književnosti. Bio je redovni profesor na Sveučilištu u Hridi. Uz to je imao objavljenih pedesetak knjiga i primio niz uglednih državnih nagrada.
U dvadeset trećoj uvrštenoj priči „Katarina i Juraj“, nailazimo na iste boje i atmosferu: „Poslije njegove smrti Katarina će se ljutiti zbog činjenice da je cijena Jurajevih slika opala, dok je uobičajeno da slikarima cijena slika poslije smrti poraste. Katarina je organizirala svake godine na Jurajev rođendan književne susrete u Hridi posvećene svom pokojnom mužu i postavila na njegovu rodnu kuću spomen-ploču. Objavila je nakon njegove smrti i tri njegove knjige. Na jednim od tih susreta jedan je kritičar rekao kako je Juraj bio posljednji hridski boem. Žarko Milenić završava priču veoma efektno: „Za Katarinu je Petar Simčić, član Zajednice Hridskih Pisaca, tvrdio: - Ona je u životu pročitala samo svoje i Jurajeve knjige. Nije bio u pravu, jer dok sam radio s Katarinom u Zajednici Hridskih Pisaca ona je donosila knjige koje je podizala u hridskoj gradskoj knjižnici. No, bio sam više puta neugodno iznenađen Katarininim neznanjem o književnosti. Nije me mnogo iznenadilo što ona nikada nije čula, na primjer, za Jukija Mišimu ili Srečka Kosovela. Ali mnogo me iznenadilo kad je rekla da nikad nije čula za Vladana Desnicu.“ (str. 105)
Galerija likova u ovom romanu dopunjena je dvadeset petom pričom koja nosi prezime: LUČIĆ. Ovdje narator Marko Marković, odnosno pisac Ž. Milenić ide još dalje kada tekstu daje dimenziju raskalašne erotike: „Kazalište 'Bellevue' je organiziralo dramske radionice za mlade glumce u kojima je dolazilo mnogo mladih. Slučajno sam na jednoj i sam prisustvovao. Vodio ju je sam Lučić. Slušalo ga je nekoliko srednjoškolki. Lučić je najmanje govorio o glumi, a najviše o svojim studentskim danima u Osionu (Osijeku, op. a.), kada je išao na tamošnji područni odjel Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bio je podstanar kod neke gospođe. Pričao je kako je gospođa stajala na prozoru svoje zgrade i razgovarala s nekom susjedom koja je stajala na ulici. Istovremeno je imala seksualni odnos s Lučićem koji se nalazio iza nje i susjeda ga nije mogla vidjeti. Gazdarica je svršila no nije prestajala razgovarati sa susjedom.“ (str. 114)
Koliko je nepristrasan prema drugima i sebi, svedočeći o percepciji, najbolje nam otkrivaju ove misli: „Prije toga sam gledao u 'Bellevueu' predstavu po također komičnom znanstveno-fantastičnom romanu „Vodič kroz galaksiju za autostopere“ engleskog pisca Daglasa Adamsa. Za taj roman su mnogi tvrdili da su se valjali od smijeha kad su ga čitali. Ja sam ga počeo čitati, pročitao silom deset stranica koje uopće nisu bile smiješne i prestao ga čitati. Ni predstava u 'Bellevueu' nije bila smiješna, a vjerojatno ne bi bila smiješna ni po mom romanu.“ (str. 117)
Književno-umetnički prosede pripovedanja Meše Selimovića, Žarko Milenić u najboljem maniru oplemenjuje i razvija u sledećoj, dvadeset šestoj priči pod naslovom Roland, uvodeći u svet književnog dela neke prijatelje i sve to meša u bosanskom loncu sa utiscima vlastite gorčine i kajanja: „Kasnije će se zaposliti kao predavač hrvatskog jezika u Vilniusu. Uvjet za to radno mjesto je bio završeni studij hrvatskog jezika i znanje engleskog. Ja sam tada zažalio što nisam završio taj studij u Osionu kako sam planirao. Bio sam zakasnio na upis, ali mogao sam se javiti u drugom roku. Mogao sam i pauzirati jednu godinu. Mogao sam i upisati izvanredno taj studij nakon neuspjeha na studiju ekonomije u Bukaču (Brčkom, op. a.) Mogao sam upisati izvanredno i nakon završene više ekonomske škole. Mogao sam...“ (str. 121) Narator Marko Marković, odnosno pisac Žarko Milenić upućuje svojevrsni prigovor na nerazumljivost u otčitavanju u razumevanju tekstova književno-kritičkih prikaza: „Objavio je bio i prikaz u 'Književnoj Hridi' mog prethodnog romana 'Ruža za Emiliju'. Pročitao sam prikaz i ništa mi u njemu nije bilo jasno. Nisam imao ni šest rječnika, koliko je najmanje trebalo da se prikaz razumije.“ (str. 122) Završetak ove priče mogao bi se naći u svakoj antologiji priča koje spadaju u domen urnebesnih komedija!
Dvadeset sedma priča „Dora Domić“ menja ugao posmatranja i pripovedanja, tako da se narator Marko Marković, odnosno pisac Žarko Milenić ovde nalazi u ulozi kritičara koji u zagrebačkoj „Formuli“ objavljuje svoj tekst prikaza o romanu „Smrt u Kanadi“ Dore Domić. Jedan detalj: „Najbolju predodžbu o životu imigranata iz bivše Jugoslavije možemo steći kada pročitamo u ovoj knjizi fragment o sudbini vijetnamskih trbušastih svinja u Americi od 1985. godine na ovamo. Tada ih je prvi uvezao jedan Kanađanin. Isprva postoji veliko zanimanje za njih, trgovci se na njima bogate. Kasnije opada interes, dosta je vijetnamskih svinja prepušteno samo sebi. Na inicijativu organiziranih društava vode se humanitarne akcije u cilju pomoći vijetnamskim svinjama kako bi im se moglo 'osigurati miran život u novom okruženju'. Više se doseljenim svinjama poklanja pozornost već doseljenim ljudima! Ipak, Dora Domić je jedina osoba s prostora bivše Jugoslavije za koju sam čuo da se vratila iz Kanade. Imao sam je prilike sresti na predstavljanju jednog njenog romana u najvećoj hridskoj knjižari. Na predstavljanju je bilo prisutno pet ljudi, a jedan je čak kupio knjigu.“ (str. 125).
Treći deo nosi naslov po jednoj kanadskoj državljanki i ovde nas pisac obraduje na taj način što uvodi epistolarnu formu, u obliku poruka preko interneta. Nastavlja se kontinuirano pisanje o mnogim pojedinostima iz života pisaca čime se znatnije postiže zanimljivost pripovedanja i sreća za čitaoca. No, i ovaj deo se uklapa u one gde nailazimo na tužnu sudbinu strankinje koja boluje od raka i kao kušnju života ima bolesnog sina što je čini „zakovanom“ kao majkom, za svoje dete. Naravno, i ovaj deo se završava bez hepi enda!
Četvrti deo je naslovljen po našoj ženi: „Zinka“. Može se napisati kako je ovaj deo najefektniji, iz više razloga. Nakon što čitaoce upoznaje sa svojom junakinjom, naš narator Marko Marković, odnosno pisac Žarko Milenić, u četrdeset četvrtoj priči „Veza“ piše: „Šta može vezati mlađeg muškarca i stariju ženu osim seksa... Nisam. Gledala sam film. Sjećam se samo da je riječ o vezi između starije žene i mlađeg muškarca. Koliko je ona bila starija od njega? Nisam ni ja čitao taj roman pa ne znam. Gledao sam film koji je snimljen šezdeset prve. Znam da je glumica Ingrid Bergman u to vrijeme imala pedeset četiri godine, njen partner, Anthony Hopkins, dvadeset devet... U vezi tog romana i filma, pisac Momo Kapor je rekao da su zahvaljujući njima mlađi muškarci postali zanimljiviji starijim ženama... Zanimljivi samo kao seksualni partneri.“ (str. 176)
Nezaobilazna je i četrdeset šesta priča „Zahtjev za stan“ u kojoj se baš ističu odnosi među kolegama u struci i odnos prema beskičmenjacima: „Ponovo sam predao u Grad Hrid zahtjev za stan, nadajući se da sam zaslužni građanin... No, ono što je Zinka saznala nije zvučalo ohrabrujuće. Gradonačelnik je doista u izboru zaslužnoga građanina koji će dobiti stan imao zadnju riječ. Škrtario je u tome iako je praznih stanova u vlasništvu Grada Hrid bilo dosta. Ponašao se kao da je dijelio svoje stanove.“ (str. 181) I ovom pričom nam se razgolićuju karakteri protagonista i nameće potreba što jačeg prisustva nevladinog sektora koji će javno progovarati o svim devijantnim situacijama vlasti bez kontrole!
Pikanterije svih zakulisnih radnji u neraščišćenim odnosima između kolega po peru, pronalazimo na kraju priče koja prerasta u svedočanstvo o prevari nad Lovrom Fabićem, koji nam je poznat kao Fabijan Lovrić: „Slično je prošao i Lovro Fabić. I on je bio svjestan da je prevaren, no nije se nikom požalio osim nekim kolegama piscima. Također i meni. Mogao je dati svoju knjigu u tisak tiskari s kojom je do tada surađivao i koja bi za njegovu zbirku književnih kritika ispostavila račun dvostruko manji od Mandićeve tiskare.“ (str. 185)
Međunarodne relacije su postignute u četrdeset osmoj priči „Spisateljska zgrada“. Ovde se za osnovu preuzima deo teksta iz knjige „Moj muž Danil Harms“, ruske spisateljice Marine Malič Durmove. Ali i saznanje: „U Rusiji, kao što je bilo u SSSR-u, postoji titula 'zaslužni pisac'. Ti pisci imaju neke privilegije. Sumnjam da je itko od njih podstanar. Što bi na to rekli građani Hridi? Možda oni vole svoje pisce, no njihovi gradski oci ih ne vole.“ (str. 188). Dodajmo da nema bitnih razlika u odnosima koji su vladali, u istoriji srpske književnosti, naspram Vuka Stefanovića Karadžića kome su najveći dušmani bili Lukijan Mušicki iz krila crkve, te sam Knjaz koji mu nije hteo dati penziju tako da je to učinila majčica Rusija, te zbivanja na suvremenoj hrvatskoj sceni o kojima piše povređeni pisac Žarko Milenić. Znači, ništa se na bolje ne menja u svesti ljudi, jedino što su imena aktera preinačena...
Četrdeset osma priča „Marković u Hridi“, predstavlja ogledalo njegovih životnih dometa i književnih dosega. Narator sebe poredi sa nesuđenim nobelovcem Henrijem Milerom koji je „većinom pisao autobiografske romane“, da bi kasnije dodao „Ono što je Marković pisao tijekom svog boravka u Hridi dobrim dijelom spada u satiru“ (str. 191), ali ja bih ga pre usporedio sa nemačkim piscem Hajnrihom F. Klajstom, čiji književni opus nam osvetljava mračne staze življenja u ovoj „džungli“ prolaznog sveta. Ovaj pisac ostaje trajati u istoriji evropske i svetske literature kao jedna od najblistavijih zvezda koja nas i dalje greje i osvetljava uprkos vremenu...
I konačno, poslednja uvrštena četrdeset deveta priča: „Vijest“, svojom sažetošću otkriva nam vrhunskog pripovedača Milenić Žarka. Zašto? Zato što jednostavnost ne narušava simplifikacije u književnom postupku, zato što je dijalog proživljen i zato što, bar kod autora ovog teksta prikaza izaziva asocijaciju na hrvatskog pisca iz Herceg Bosne - Zvonimira Šubića i njegovu antologijsku priču „Timotijeva smrt“, koja je nabijena atmosferom dramske napetosti do maksimuma! Stoga, čini se najboljim da posegnem za citiranjem njenog, vidovitog obraćanja i kraja romana: „I bila je u pravu. Vratit će se u rodni grad očev bludni sin i ostati živjeti u očevoj kući. Onaj neozbiljni sin. Onaj koji nije zaslužio da dobije stan u Hridi. A kao (zaslužni?) građanin od gradskih otaca Bukača ga neće morati ni tražiti. (str. 194)“
Iako nije ostvario pravo na zaposlenje, stan, sinekuru ili druge povlastice od onih koji su preživeli socijalizam i sada glume demokrate u odorama nacionalista, naš autor romana „Zaslužni građanin“, Žarko Milenić sigurno nije gubitnik. Njegovo delo će nadživeti sve njih, jer mu je zagarantovano mesto u svim edicijama hrvatske, bosanskohercegovačke i ukrajinske književnosti. Ako ničim drugim, onda je kao građanin ovim romanom to sigurno – zaslužio!
Senahid Nuhić