Istina se ponekad poigra s nama smrtnicima, navješćuje kako laži treba učestalo hraniti, neprekidno ih ponavljati, što je, prvenstveno, i jedini način da laži doista postanu istinitost. Kada činjenicu, koja jest, uvjerimo u nešto suprotno, upijemo to čvrsto sazidano zlo u sebe, onda nam i naš izopačeni svijet počinje vjerovati i zatim ta ista, zaigrano raspoložena, istina poprimi jedan sasvim novi izgled. Onda hladna maćeha zamjenjuje istinsku majku i smije joj se u lice jer je pretjeranom lakoćom preotela njezino dijete. A tada majka može i ubiti. Sve oko sebe. I onda igra prestaje, istina se sabere, prebroji mrtve, zakaže novi termin za testiranje slabijih i prašina se slegne kao da je ovlažena suzama svih onih koji su netom prije lažima pribjegli iz volje. Ta slegnuta prašina postaje novi osjećaj koji ljude krasi, postaje kajanje, prokletstvo na duši kojega je vrlo teško otresti od sebe, a ako se i utre put ka uspjehu, dolazi novi osjećaj imenovan kao jad. Ako uspjeha nema, ako duša iskreno zatvara životne pore, nadolazi, rađa se, nepobjediva i posebna, duševna hladnoća. Ona pak s razumom suživot nikada ne ostvaruje, a jad joj je prvorođeni smrtni neprijatelj, tako da umrijeti može samo ako joj priđe nešto što će i na njoj zasigurno ostaviti trag, šok ili tragediju. A upravo tu tada sve prestaje, sve postaje suvenir paukove mreže, suho tijelo beživotnog kukca koji se predao za neki uzvišeni čin hranjenja prvog predatora iznad sebe, po ljestvici prirodom određenoj. Jer i njegov svršetak je tragedija, majka svih osjećaja, svih bivanja, stanja svih umova i ubojica svake postojeće sreće.
Tragedija, rođena od tame, stvorena od tuge, sukobljena sa svim stranama ljudskog postojanja, predana samo jednoj prijateljici, jedinoj koja surađuje, krvna sestra posljednjoj od svih, kraljici ponora, smrti. Pretjerano je ljubav nagovarati na sukob s njom, ili možda rijetku nam sreću. Pa čak i sam život, koji postojanost ima odvedenu u nedogled. Bilo koji osjećaj ili bilo koje bivanje, nitko ili ništa ne može biti protivnik tragedije. Oblici u kojima se ona pojavljuje mogu biti teret cijelome čovječanstvu, svemu što se kreće, pa makar to sve i ne imalo smisla, jer uvijek će postojati duša koja će teret osjetiti gledajući drugoga ili drugo. Naravno, tu se vraćamo na duševnu hladnoću. Imati li uopće dušu, posjedovati li ikakvo živuće stanje? Čemu, kada se radosti rijetko možemo nadati, a ostali, topli osjećaji, prisutni su samo u snovima umrlih pri rođenju. Bojazan, pristao prizemljenim smrtnicima, usuđuje se zadržati pravo na očekivanje, tako da tragedija računa na to. I ona sama bira svoje ljude, pazi dobro na čije će kapke težinom zasjesti, a oni koju budu odabrani, koji polože ispit i zaustave se prije kraja, oni koji promotre okolinu prije nego kažu gdje se nalaze, oni će uspjeti pobijediti laž. Njima će samo smrt doista biti istina. Ostali, koji tragediju neće niti osjetiti, oni bez duha, oni koji opet krenu od istine satkane samo za sebe, oni nikada nisu niti živjeli među nama koji nekoć bijasmo živi. Pokoj vječni daruj im Gospodine.
Tragedija, rođena od tame, stvorena od tuge, sukobljena sa svim stranama ljudskog postojanja, predana samo jednoj prijateljici, jedinoj koja surađuje, krvna sestra posljednjoj od svih, kraljici ponora, smrti. Pretjerano je ljubav nagovarati na sukob s njom, ili možda rijetku nam sreću. Pa čak i sam život, koji postojanost ima odvedenu u nedogled. Bilo koji osjećaj ili bilo koje bivanje, nitko ili ništa ne može biti protivnik tragedije. Oblici u kojima se ona pojavljuje mogu biti teret cijelome čovječanstvu, svemu što se kreće, pa makar to sve i ne imalo smisla, jer uvijek će postojati duša koja će teret osjetiti gledajući drugoga ili drugo. Naravno, tu se vraćamo na duševnu hladnoću. Imati li uopće dušu, posjedovati li ikakvo živuće stanje? Čemu, kada se radosti rijetko možemo nadati, a ostali, topli osjećaji, prisutni su samo u snovima umrlih pri rođenju. Bojazan, pristao prizemljenim smrtnicima, usuđuje se zadržati pravo na očekivanje, tako da tragedija računa na to. I ona sama bira svoje ljude, pazi dobro na čije će kapke težinom zasjesti, a oni koju budu odabrani, koji polože ispit i zaustave se prije kraja, oni koji promotre okolinu prije nego kažu gdje se nalaze, oni će uspjeti pobijediti laž. Njima će samo smrt doista biti istina. Ostali, koji tragediju neće niti osjetiti, oni bez duha, oni koji opet krenu od istine satkane samo za sebe, oni nikada nisu niti živjeli među nama koji nekoć bijasmo živi. Pokoj vječni daruj im Gospodine.
Mario Lovreković