Knjige čitamo, knjige citiramo, pišemo ih i sanjamo, prepravljamo i uređujemo, ali da li sa njima i razgovaramo? Imate li običaj da komentarišete ono što ste upravo pročitali, dok sedite u tišini sobe? Imate li naviku da se svađate sa piscem, komentarišete kako je rečenicu trebalo da napiše drugačije, priču završi na drugačiji način, scenu prepravi, dopiše kraj, kako ono što je glavni lik rekao ili uradio nije bilo baš najpametnije, ili u skladu sa njegovim karakterom; smejete li se dok čitate roman, plačete li nad nekom pričom, komentarišete li postupke junaka, savetujete li ih kako da se ponašaju, šta da urade...
Sa knjigom se, međutim, može razgovarati i na drugačiji način. Mogu joj se postavljati pitanja – i dobiti odgovori. Ponekad odgovori dolaze sami, a da niste ni postavili pitanje, a ponekad morate malo i da se potrudite ne biste li saznali ono što želite. Iz knjige možete izvući životnu pouku, iskustvo drugog u kojem možete prepoznati sebe; ime i ideju za svoju narednu priču/pesmu/roman, ime glavnog junaka; knjiga može da vas ispuni srećom, dobrim vibracijama, ljubavlju, tugom; može da vas razgali, promeni, nauči, poduči, ulije snagu, rastuži... Sa knjigom ćutite, uz knjigu rastete, sazrevate, sa knjigom drugujete, hodate niz ulicu, sedite u prevozu, sa njom najintimnije razgovarate...
Zašto i pored svega toga imam(o) utisak da čitamo sve manje?
Tamara Lujak