Šta je čapur, upitaće neko. Ni ja mu
ne znam prave definicije. Po svoj prilici, to je onaj ostatak vegetacije, u prvom
redu nekog drveta koje se sreće u kršu, na goloj stijeni, osušen vjetrom i sunčevom
pripekom, onaj tvrdi vijugavi spečak.
Šiban olujama i svim nepogodama, postajao
je sve tvrđi što su one bile jače. Kiše mu zemlju odnosile, sunce vlagu ispijalo,
mrazevi plod zakidali, vjetrovi lišće trgali. Ostalo samo golo, suvo parče drveta,
splet čvorova ili korijenja — da svemu odolijeva i prkosi. Usamljenost do simbola,
izdržljivost do neshvatanja. Stećak drveta što ga priroda stvori i na njemu upisa
povijest o trajanju.
Ta izdržljivost i otpornost, to siromaštvo
na kamenu, ojađenoet od života a neshvatljiva upornost za opstankom — nalazili su
emotivan odjek u oku i srcu čovjeka ovog podneblja. On je ponekad u tome vidio i
neku svoju simboliku i čapur je u njemu često budio neku toplinu, raspaljivao maštu.
Najviše kod umjetnika, u prvom redu slikara i pjesnika. Jer, ima u čapuru i lirike
i tragike. Ima u tome tako satrvenom ostatku života neke magijske snage. Kao da u njemu boravi
neki čudan svijet.
Ne prezirite čapur, makar ga našli kraj
puta, u napuštenom kućištu, makar u nekom neprohodu, u točilima ili na pustim obalama.
Vjetrovima i vodama nošen, stihijama glodan, vremenom gubljen, od svih odbačen.
A on uporan, on uspravan, on ponosan. On sa likom munje, rogovima jelena, kljunom
ptice, čudnog lika, ponekad izrazom ljudskog lica, kao mudrac zanijet noću i danju.
Zagledajte se: ako nema ljepote u tom liku, ima čari u tom upornom, u tom uspravnom
trajanju.
Boško Pušonjić, Crna Gora izbliza, str. 103, Obod, 1976.