Ugasi mi cigaretu na koži, čvršća je od te tvoje prljave pepeljare. Poznajem svoju kožu dovoljno dobro i mogu ti to dopustiti. Pali, udiši miris paljevine i uživaj u tome. Zatim mi probijaj žile, igle te čekaju u srebrnoj kutijici na našem noćnom ormariću. Posebno su nabrušene samo za tebe. Pusti krv neka teče, nemoj ju spremati za kasnije. Pij dok je svježa i topla, tako drugačije godi nepcu, ljepša je na jeziku, lijepi se i razvlači kao spora smrt. Pij, ne brini, zadovolji svoju žeđ. Tvoja požuda se čita osakaćenim slovima čije značenje ne može tvoriti normalne riječi. Nakon tebe više nema rečenica, ostaju samo natuknice koje će možda jednom moći ispričati priču o smislenom pogrebu uzdaha.
Zatim kreni na zglobove. Svaki pregib nježnošću zareži, osakati ga dovoljno kako bi me slatko zaboljelo, ali ne zasjeci do kraja! Znam da ćeš suzdržanost htjeti odbaciti poput trupla koje mirisom smeta, međutim pokušaj rezati malo po malo. Vjeruj mi, kasnije će biti slađe. Luđe. Bolesnije. Bjelina načetih zglobova ozarit će ti lice; odgrizi mi gornju usnu u naletu srdžbe, kontroliraj se koristeći moje tijelo i čitajući moju bol.
Budi pažljiva, razmišljaj, i nokti te čekaju. Čupaj ih, unesi se u svih dvadeset činova predstave. Spusti zavjesu i uzmi najčvršću pincetu, onu veliku. Ako bude teško upotrijebi skalpel, zareži ispod nokta i dijelom po rubovima koji spajaju meso i nokat. Zatim uhvati i snažno povuci. Od boli ću se možda onesvijestiti, ali ne brini, uvijek me možeš razbuditi žarom cigarete. Pali bez zadrške; po vratu, kapcima, gdje god se živci susreću. Budi snažna do kraja, još smo daleko od smrti.
Jezik mi odreži odmah nakon toga, jer ću te možda nagovarati da prestaneš. Ono što će uslijediti boljet će još i više, vjerujem kako ću zazivati lice vraga, stoga me oslobodi te sramote. Znaš i sama da ne postoje bogovi kojima bih se klanjao. Gledati želim, stoga mi oči ne kopaj. Uši mi pak više neće biti potrebne, odreži ih. Miris želim osjetiti; taj neponovljivi miris krvi, stoga neka mi nosnice ostanu netaknute. Zube mi slobodno izvadi, mošnje odvoji od mene najtežim komadom željeza kojega možeš pronaći. Udari i zdrobi. Okreni mi glavu u stranu, jer ću sigurno povraćati, a ne želim umrijeti gušeći se u vlastitoj neprobavljenoj hrani i želučanoj kiselini. Tada dokrajči zglobove, neka samo trup ostane.
Potom me cijeloga otvori. Od ždrijela do prepona. Oguli mi kožu s potrbušnice, a ono malo mesa prebaci kao sirovu svilu na jednu i na drugu stranu. Promatraj organe kako se u stanju šoka grče na svježem zraku. Uživaj u mirisu crijeva, izlučevina, počasti se do kraja. Ogoli mi rebra, odvoji meso i ureži svoje znakovlje na njih. Obloži ih voskom i zapali ih poput svijeća, jer gorjet će kao što to stijenj čini. Zasjat će svjetlo koje si odavno pokušala pronaći. Proučavaj organe dok se peku na vatri, promatraj kako mijenjaju boju i smanjuju se. Prati moj pogled koji se gasi i raduj se. Rađaš se iznova, jer je netko zbog tebe svjesno zagrlio smrt.
Mario Lovreković