Ova godina bila je po mnogo tome
posebna, ali ono po čemu ćemo je svakako pamtiti je novi zbornik aforizama, pod
nazivom „Žensko pismo“. Satira je generalno vezana za muškarce: njome se bave
muškarci, pišu o muškarcima, za muškarce. Da se i žene bave ovom granom
književnosti, malo je, ili gotovo nimalo, poznato. Kod nas je prva time počela
da se bavi kraljica Natalija Obrenović, objavivši zbirku aforizama 1897.
godine. Kako su sve one koje su je (na)sledile prve među jednakima, nećemo ovom
prilikom ni jednu poimence izdvajati. Knjiga nije samo poklon duha, već je i
odlično opremljena – te čini svojevrstan praznik za oči. Da je ovo čedo Deane
Sailović, autorke koja je uložila veliki napor da knjiga stasa, ali i ugleda
svetlost dana, od izuzetnog kvaliteta, potvrđuje i gostovanje u emisiji Darka
Kocijana, zakazano za noć 4/5. 1. 2019, ali i odluka glumice Ljiljane
Jakšić-Salvet da aforizme iz zbornika uvrsti u svoj redovan repertoar na
nastupima u Skadarliji.
Tamara Lujak
AFORIZMI IZ PERA ŽENA
Knjigu koja je pred čitaocima možemo
okarakterisati na razne načine. Smatram da bi termin „temporalna antologija’’
bio jedan od najboljih. Zbog čega? Pošto knjiga obuhvata same početke
nastajanja aforizama koje su dame beležile na našim prostorima, sam taj njen
deo možemo okarakterisati kao antologijski, jer je priređivač, Deana Sailović,
odabrala najbolje aforizme iz tog perioda. Međutim, krećući se hronološki
dospevamo i do autorki koje su žive i još uvek vrlo „živahne’’. Na tom mestu bi
mogli reći da antologija prerasta u zbornik, pregled, panoramu, možemo je
nazvati tim i sličnim imenima, jer autorke zastupljene u ovom delu nisu još
rekle „poslednju reč’’ u svom stvaralaštvu, pa zbog toga ne mogu biti ni
konačno vrednovane.
Spektar tema aforizama možemo
posmatrati na dva načina – hronološki i regionalno, odnosno geografski.
Hronološki posmatrano, aforizmi na početku ove knjige imaju u sebi mnogo više
benignosti i mnogo manje satire nego ovi današnji. Ubojitost ovih prvih je
istupljena i stilom koji se nekad koristio u književnosti vremena koji nije
uobičavao niti dozvoljavao „zabadanje prsta u oko“ bilo o čemu da se radilo. Od
19. veka pa do danas nastajali su na ovim prostorima različiti aforizmi iz pera
autorki. Oni često oslikavaju karakter naroda iz kojih su autorke ponikle, što
istovremeno uslovljava njihovu eksplicitnost, duhovitost i krajnji domet
njihove satirične oštrice.
„Sličnost u raznolikosti’’ bi možda
bila najtačnija i najkarakterističnija ocena ovog aforističkog blaga koje se
skriva u ovoj knjizi. I na kraju, svakako da jedna, ovako kapitalna knjiga,
zaslužuje da se na njoj ubuduće i dalje radi, da se prate mlađi naraštaji
aforističarki, što će na kraju dati jednu kompletnu genezu aforizama koje su
stvorile žene na ovim prostorima.
Profesor Oliver Janković
Antologiju ŽENSKO PISMO otvara
Kraljica Natalija Obrenović:
Koliko suza može da sakrije
osmejak jedan.
Iskrena reč, izgovorena kad treba,
može da nam uštedi život pun tuge.
Kad se čovek izleči od jedne
iluzije, to mu vredi
toliko koliko deset godina života.
Ala je bedan ponosit čovek kad uvidi
svoje slabosti.
Mislio je da je Bog, a ovamo ni
prineti mu nije.
Ne verujte zlu koje vam se priča.
Samo ono što je dobro ne izmišlja
se.
Kritički osvrt Miladina Berića:
ŽENSKO PISMO SA SVIM MUŠKIM ATRIBUTIMA
U državama koje pate od porođajnih
bolesti aforizam je najbolji način da se sa malo, kaže puno. Da veliki čuju
male, čiji su najbolji i najdosljedniji potparoli aforističari. Ovdje gdje se
aforističarska scena razliva kao rijeka u vrijeme poplave, iz nekog razloga
postoji fama da žene isuviše pričaju, te da se stoga teško uklapaju u kratke
forme, što ih dovodi u stanje u kojem je maltene nemoguće ispoštovati osnovni
postulat aforizma - kratko i jasno. Stoga govorim - kratko i jasno, vrsna
aforističarka Deana Sailović predvodnica novog vala srpske aforistike, uspjela
je na briljantan način da takvu hipotezu opovrgne, odnosno baci u vodu i to
jednim jedinim udarcem nazvanim „Žensko pismo“.
Naime, Deana je odlučila do
promoviše ženski aforistički ugao gledanja stvarnosti, koji ne samo da ne
oskudjeva od tzv. „muške“ kritičke širine, već ga u najboljim trenucima ove
knjige čak i nadmašuje. Tako da smo kao konačni proizvod dobili žensko pismo sa
svim važnijim muškim atributima. Kratko i jasno. Vjerujem da će oni
aforističari koji su uspjeli pobjeći od polno šovinističkih razmišljanja o
kvalitetu aforizma svakako reći da je bilo krajnje vrijeme da dobijemo Žensko
pismo, koje se doduše već pojavilo i pokazalo u najmanju ruku ravnopravno u
nekim drugim književnim formama, i u aforizmu.
Naime, donedavno se aforizam, bar
ovdje kod nas, zbog nezainteresovanosti i ljenosti istraživača manje više
posmatrao kao isključivo muška satirična borbena vještina, jer su ono malo
dama, koje su se pojavile na sceni, predstavljale ikebanu, odnosno potvrdu da
izuzeci potvrđuju pravilo. Za njih obično nije bilo prostora ili se pojedinim
aforističarkama prostor davao na kašičicu, što se smatralo čistom samilošću
urednika. Malo ko je posmatrao kvalitet, jer i inače malo ko uvažava kvalitet
novoga na afo-sceni, koja je davno formirana i koja je u toj davnoći formirala
i neprikosnovana imena, od kojih mnogi odavno nemaju šta novog da kažu.
Iz tog razloga ovaj izbor Deane
Sailović, koja je pronašla one iz zavjese baca, novo svjetlo na aforističarsku
scenu regiona i ukazuje na neka neopravdano zapostavljana imena koja
jednostavno nisu imala prostora da se do kraja pokažu u pravom svjetlu. A to
novo svjetlo govori da poslije ove knjige ništa više neće biti isto.
Postoje knjige koje se pišu za
budućnost i koje će sa proteklim vremenom sve više dobiti na značaju. Knjige
pisane za budućnost, za trag do kojeg će pravi tragači uvijek doći, shvatajući
da su, kad otvore školjku korica, naišli na biser, koji je ne samo
aforističarski, već i grafički uređen skoro do perfekcije. Knjiga za čitati,
pokloniti, preporučiti, jednom rječju za sve...
Koliko suza može da sakrije osmejak
jedan - aforističarska misao kraljice Natalije Obrenović kojom se otvara
„Žensko pismo“ poslužiće nam da zatvorimo ovaj kratak prikaz. Naime, Deana
Sailović najveći borac za ženska aforističrska prava u regionu, priredila je jednu
antologijski vrijednu zbirku suza i osmijeha koji se smjenjuju kao svjetlost i
tama, kao noć i dan, i koji pokazuju svu širinu damskog tretiranja najkraće
satirične forme.
Smijeh kroz suze ili suze kroz
smijeh, jedno od ovoga izabraće sami čitaoci s obzirom na dubinu njihovog
upliva u ovo, vjerujem, nezaobilazno štivo pri bilo kojem osvrtu na fenomen
aforizma u regionu. Vjerujem da je Deanin trud bio ogroman i trnovit, i što je
najvažnije izuzetno sistematičan, ali se na kraju svakako isplatio, jer će i
uspjeh ove knjige biti, u to uopšte ne sumnjam, za naše uslove veliki.