Komešaju se kristali snežno-ledenih pahulja u vazduhu. Njime večeras gospodari pomalo usiljeni zimski vetar. Tumba ih s kraja na kraj, diriguje im veštim, iskustvenim rukama. Poigrava se hladnim, pomalo pretećim kažiprstom i uvija ih u spiralu. Razigrano bira na čijem će se licu njegovi saigrači – pahulje, zalepiti.
U jednoj ulici, gotovo da nema žive duše. Kasno je. Ili prerano. Ono doba u kojem se ne valja razmišljati, ni odluke donositi, jer je um već blago zaspao. Ono doba u kojem je čovek pomalo simpatično lucidan. Iako je ulica, bolje reći glavni trg u gradu, gotovo da nema ni automobila.
Hladno je. Smeška se vetar, trljajući hladne, ali još uvek vešte prste. Neka je, pomisli gordo. Došlo je i njegovo vreme. Neka ga se ljudi i ostali živi svet pomalo boje. Dosta je ih uljuljkivao i mamio na ulice nakon vrelog letnjeg dana. Vreme je da malo zapleše sam.
Zviždeći omiljenu melodiju fijuka, ugleda jednog jedinog prolaznika. I ne bi mu se pogled zadržao na njemu, da mu nije jedan detalj posebno zapao za oko. Ova prilika beše krupna, jaka i silovita, kakva inače ne biva kada se On, gospodar fijukanja razigra. Prilika beše visoka i ponosita. Muškarac. U kaputu ledeno sive boje koji doseže do kolena. Bez kape ili šešira.
Bez kape ili šešira, vetar ponovi, pomalo zamišljeno, otežući izgovorene reči. Da, to mu je privuklo pažnju - čovekova neosetljivost na zimsku hladnoću. Odrešena smelost i odvažnost da polako, nogu pred nogu, korača po utabanom snegu. Bez žurbe. Kao da u hladnoći uživa.
Huknu vetar oko krupne prilike kako bi bliže osmotrila svoju večerašnju zanimaciju. Ionako sada prečeg posla nema. Dosadi mu i to bučno fijukanje. Napravi brzi lukavi pokret oko muškarčevog tela. Podiže peš kaputa i lupi ga jače o koleno. Čovek malo uspori, ali ubrzo nastavi u istom ritmu. Zavrte prstima vetar, taj gospodar hučanja, i posla uigrane pahulje na muškarčeve obraze. Istopiše se čarobni, blještavi kristali leda istog časa. Ostade samo jedna mala grupisana četa pahulja na samoj ivici gornje usne. Čovek kao da oseti njihovu snežnu milinu, te se blago i nežno osmehnu. Najnežnije se osmehuju prikriveno gordi ljudi.
Nema sumnje, pomisli vetar, ovome je večeras baš sve ugodno. Ne puštajući ga iz vida, nastavi da ga prati hučeći mu svojim vetrenjačkim plućima u leđa. Posmatra mu već pomalo nakvašenu gustu crnu kosu. Kao da su se blage kovrdže još više u sebe povukle, ne bi li mu čelo ugrejale. Šta bi pomislila njegova majka kada bi ga videla ovakvog, olako prepuštenog zamkama zime? Ona koja ga je, još dok je bio nestašni mali dečak, snažno grlila telom i rukama ne bi li ga od ovako snažnog vetra zagrejala. Zaista čoveče, pa gde ti je pamet? Promrzle su ti te krupne, goropadne šake. Kud ćeš s njima?
Čovek se ne poguri od hladnoće. Ostade nedokučiv njegov uspravljen stav i smeo hod, baš kao što su i sam vetar i sunce, vatra i voda nedokučivi. Možda je ovim čovekom gospodario vetar - neki vetar njegove duše - jer u njemu su sve spoljne sile podjednako prisutne. Možda je vetar na vetar udario.
I ustuknu, gospodar vetar pred ovim čovekom. Sakupi poslednje raspuštene pahulje, te ih metnu u goleme džepove. Rasipaće ih možda kasnije, neka im se deca raduju.
Ostavi čoveka njegovom putu i naumu. Neki se ljudi ni na udarce ne osvrću.
Gospodare sobom.
dr Nataša Dimitrijević