Snežana Vasilijana Trstenjak doktor je digitalnih umetnosti, reditelj animiranih filmova, producent i scenarista. Član je ULUPUDS-a od 1996. godine i jedan od osnivača udruženja „ART and Visual production“. Pokrenula je 2002. godine nastavu, prvi put u Srbiji na visokoškolskoj ustanovi, osmislivši smerove „Audio i video tehnologije“ i „Elektronsko učenje“ (onlajn učenje animacije za studente), ali i prvu animiranu edukativnu igricu u Srbiji.
Dugi niz godina radi na ujedinjenju srpske scene animatora, producentskih kuća i potomaka privatnih studija, koji su svi doprineli razvoju animacije u Srbiji. Da to nisu jedine revolucionarne ideje koje je imala i ostvarila, govori i činjenica da pokreće Muzej animacije, ali o tome nešto više sama Snežana Vasilijana Trstenjak.
Kažu, često, da ideš ispred vremena u kome se odvijaju događaji u Srbiji. Kako je to biti pionir raznih akcija?
Biti pionir ne znači da ideš ispred drugih. To znači da koračaš bez puta, ali sa namerom. Da veruješ da se iza svakog praznog ekrana krije prostor za glas.
Koja su tvoja zaduženja kao člana Predsedništva Udruženja Filmskih umetnika Srbije, a koja kao potpredsednice Odbora za Obrazovanje u Nacionalnom savetu ruske nacionalne manjine?
Kada se pitanje tiče funkcije, odgovor mora da počne od smisla.
U Predsedništvu Udruženja filmskih umetnika Srbije – moje zvanje nije samo administrativno.
To je mesto gde se čuva prostor za umetnost: gde se brani pravo na stvaranje, gde se predlozi pretvaraju u podsticaje, a sećanja u institucije. Tu sam da glas animatora, i svih onih čiji medij nije glasan sam po sebi, ne ostane u senci.
Da ono što je „zaboravljeno“ bude prepoznato kao temelj.
Kao članica Predsedništva Udruženja filmskih umetnika Srbije, moja uloga je višeslojna – od zastupanja interesa animacije i manjih produkcija, do učešća u kreiranju kulturne politike koja prepoznaje i podržava različitosti u filmskom izrazu.
Trudim se da otvorim prostor za stvaraoce čiji rad često ostaje u senci većih sistema, a čiji doprinos kulturi zaslužuje institucionalnu pažnju. Umetnost je živa samo ako je vidljiva – i ako je priznata.
U Nacionalnom savetu ruske nacionalne manjine, kao potpredsednica Odbora za obrazovanje, angažovana sam na podršci obrazovnim programima koji omogućavaju očuvanje i razvoj identiteta kroz jezik, kulturu i savremene medije. Posebno mi je važno da mladima bude dostupan savremen i kreativan pristup, koji ne isključuje tradiciju, već je oživljava i prenosi na nov način.
Moja zvanična zvanja su opisi i zadaci u skladu sa odlukama koje donesemo nakon diskusija. Umetnik sam, osnovni smisao postojanja bi bilo stvaranje, ali sam videla priliku da se ne tumače potrebe umetnika - animatora, već da se signalizira, objasni, analizira i prezentuje realna potreba, nešto što moje kolege, pa i ja sama, živimo svaki dan.
Kao potpredsednica Odbora za obrazovanje u Nacionalnom savetu ruske nacionalne manjine – KAO UMETNIK I ANIMATOR – tu sam da podržim obrazovanje kao identitet u pokretu. Da mladi imaju pristup kulturi, jeziku, znanju, ne kao arhivi, već kao živom tkivu.
To nije funkcija, to je dužnost, jer manjina nije manja vrednost. To je druga boja u slici jedne zemlje. Jedna nijansa u zajedničkoj priči. A moj stvarni, ŽIVOTNI I LIČNI zadatak je – da niko ne ostane bez prostora da kaže: „Ja stvaram. Ja pripadam. Ja postojim.“
Od 2002-2017. godine, na Visokoj školi elektrotehnike i računarstva, držala si nekoliko predmeta: u okviru osnovnih studija – osnovi animacije, kompjuterska animacija, multimedijalno računarstvo, digitalna televizija, i u okviru specijalističkih studija – kompjuterska animacija i multimedijalna postprodukcija... Kako je izgledao rad sa mladima? Koliko su bili inspirisani, maštoviti, hrabri da se ostvare…
Vredi ulagati vreme u edukaciju, da bi video taj pogled u očima dece kada se prvi put nešto „pomeri“ u njihovim radovima.
Rad sa mladima nije bio predavanje – bio je dijalog pokreta i mogućnosti. Oni nisu dolazili da nauče samo tehniku. Dolazili su sa nadom da će ono što osećaju unutra neko moći da „iscrta“, „isprogramira“, „oživi“.
Uvek sam govorila: „Animacija nije samo pokret. Animacija je zašto se nešto pomera.“ I neki su to razumeli. A to je dovoljno. Neki su shvatili sa su na pogrešnom tragu ka svom ostvarenju, ali i to je neki vid uspeha. Da krenu dalje...
Bili su:
– inspirisani, čak i kad nisu znali odakle da počnu,
– maštoviti, ponekad više nego što je softver dozvoljavao,
– hrabri, jer nije lako biti iskren u digitalnom kadru.
Neki su crtali očima, neki pokretima miša, neki samo ćutanjem – ali svi su imali potrebu da nešto u njima postane vidljivo. Ponekad najveći uspeh nije bila ocena ili završen rad. Bila je jedna rečenica: „Sad mislim da mogu i znam šta hoću da pričam.“ Jer kada mlad čovek otkrije svoj izraz – sve što mu treba jeste prostor da se iskaže.
I da ga neko vidi.
Pošto nije bilo literature na srpskom jeziku, pripremila si: priručnik za laboratorijske vežbe/kompjuterska animacija, zajedno sa Zoranom Trandafilovićem; priručnik za laboratorijske vežbe/multimedijalna postprodukcija, sa Goranom Kljajevićem, Petrom Jevtićem i Milanom Manesterom; praktikum za laboratorijske vežbe/multimedijalna postprodukcija, sa Goranom Kljajevićem i Petrom Jevtićem. Kako izgleda biti pionir? Na šta si se oslanjala pri izradi priručnika?
Kada nije bilo literature – tišina je postala moj izvor.
Gledala sam kako studenti ćute ispred programa koji im ne govori ništa. Opcije, opcije... Učiti programe, a nemati ideju za šta ih kasnije upotrebiti... Pa sam počela da „prevodim“:
iskustvo u reč,
intuiciju u uputstvo,
osećaj u postupak.
Oslanjala sam se na ono što je bilo živo:
– na iskustva iz profesionalnog rada,
– iskustvo iz nastave,
– na pogrešne korake koji su nas učili više nego pravi,
– na dijalog sa kolegama i pružanje mogućnosti mladim kolegama – moram istaći da su koautori bili moji asistenti – da osveže i svojim istraživačkim duhom daju priliku sebi – da postave prava pitanja, ali i da budućim kolegama daju smernice.
Svaki priručnik bio je kao mapa: ne zato što znaš kuda ideš, već zato što ne želiš da se drugi izgube tamo gde si ti već bio.
Imala si u septembru 2023. godine retrospektivnu izložbu pod nazivom „Iluzija od folije do lejera” u Galeriji ULUPUDS u Beogradu, kojom si napravila profesionalan osvrt na animaciju kao primenjenu umetnost. Reci mi nešto više o konceptu same izložbe i kako je prošla kod publike.
Izložba „Iluzija: od folije do lejera“, održana u septembru 2023. u Galeriji ULUPUDS-a, predstavljala je svojevrstan most – između prošlog i savremenog, između ručno rađenih animacionih formi i digitalnih postupaka. Koncept izložbe bio je usmeren na to da pokaže kontinuitet suštine umetnosti animacije, bez obzira na tehnički medij.
Cilj mi je bio da približim publici jednu važnu istinu: da se potreba za animacijom kao izrazom, kao filozofskim postupkom koji spaja pokret i misao, nije izmenila – ali se potpuno transformisao način na koji je ostvarujemo.
Od folija i svetlosnih stolova, do lejera u digitalnim programima – sve to su alati. Ali suština animacije, kao umetnosti koja traži dušu u pokretu, ostala je ista.
Reakcije publike bile su dirljive: od profesionalaca koji su prepoznali slojeve istorije, do mladih koji su prvi put videli da iza digitalne iluzije stoji ručni trag, pažnja, odluka. Izložba je postala dijalog – između generacija, tehnologija, i umetničkih intencija.
Osvojila si nekoliko nagrada: za film „Dijalog“ nagradu za crtež na 4. festivalu YU animiranog filma u Čačku (1993), za film „Moj svet“ Zlatnu medalju Beograda za najbolji mini film i nagradu Ministarstva zaštite životne sredine R. Srbije za najbolji ekološki film na 43. festivalu YU dokumentarnog i kratkometražnog filma (1996), za najbolju produkciju grupe filmova Zlatnu medalju Beograda na 51. domaćem i 1. međunarodnom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu... Šta nagrada za umetnika predstavlja: podsticaj, inspiraciju, motivaciju…
STIŠAVANJE i PRISUTNOST.
HORIZONT (SIMBOLIČAN PROSTOR).
Možda ne razumeš moje reči. Ali ako se pomerim, ako osetiš kako se svet izmenio u tom trenutku – možda ćeš znati da sam svojim delima pitala publiku: „Jesi li tu?“ I da su mi odgovorili aplauzom ili bilo kojim drugim priznanjem: „Jesam.“
Ove godine obeležava se sto godina srpske animacije. Kako si proslavila ovaj jubilej?
Mnogi će reći – ove godine obeležavamo sto godina srpske animacije.
Radije bih rekla: ovih godina prisustvujemo stogodišnjici njenog rađanja, jer svaka premijera ima svoje nevidljive korene: učionice bez naslova, probe koje nisu snimljene, ruke koje su učile pokret pre nego što su ga iscrtale.
Animacija nije nastala u trenutku kad je prvi film prikazan, već onda kada je neko prvi put poželeo da oživi crtež. Početak je tamo gde su neke ruke prvi put pokušale da pokrenu crtež, gde su prvi studenti učili bez literature, prvi umetnici crtali bez ekrana. I mi to radimo – nizom malih, ali važnih gestova.
Umesto jednog datuma – obeležavamo vreme nastanka, vreme kada je ta umetnost počela da se oblikuje u senci studija, u kućnim radionicama, u školama koje su tek tražile svoj rečnik pokreta.
Animacija je nastala u senci – između linije i mašte, između prakse i intuicije. Zato obeležavanje ne može da bude jednokratan događaj. To je proces i mi ga živimo kroz tribine, kao što je ova, kroz izložbe koje svedoče o tragovima pokreta, kroz projekcije koje vraćaju život filmovima koji su možda nepravedno zaboravljeni.
Obeležavanje stogodišnjice srpske animacije prati niz izložbi i događaja u zemlji i inostranstvu. Izdvajaju se izložbe „Veterani srpske animacije” održane u Beogradu (2021, 2024), Novom Sadu (2022), Subotici (2023), Nišu (2024) i na Palama (2025), predstavljanje koncepta „Muzej srpske animacije” u Galeriji Singidunum u Beogradu 30. aprila 2025. godine kao i prezentacija Art and Visual-a i u okviru manifestacije „Dani porodice 2025.”. Ovi događaji ne samo da prikazuju bogatu istoriju animacije, već i pokazuju da se ne osvrćemo samo unazad. Mi gledamo kako to stogodišnje iskustvo ponovo pokreće nove generacije.
Cilj je da se osvetli nevidljivi kontinuitet umetnosti animacije. To nije proslava. To je evociranje sećanja, ali i pogled usmeren ka budućnosti.
I to je najlepši način da animacija živi, kada je gledamo, ali i kada je razumemo. Animacija je uvek bila više od tehnike. Njen razvoj odražavao je i tehnološke i društvene promene, ali je suština, potreba za izrazom kroz pokret, ostala ista.
Dakle, počeli smo proslavu, ali se nadamo da će se burno nastaviti u narednom periodu.
Pokrenula si multimedijalni projekat i izložbu „Veterani srpske animacije“, kao program koji označava prikupljanje, istraživanje, dokumentovanje, proučavanje, vrednovanje, zaštitu i očuvanje arhivske građe – animiranih filmova velikana našeg filma. Reci mi nešto više o tome.
Projekat „Veterani srpske animacije“ pokrenut je sa potrebom koja je rasla godinama: da ne dozvolimo da se veliki autori, pioniri i vizionari naše animacije – oni koji su crtali rukom kad nije bilo ekrana, koji su stvarali pokret kad nije bilo ni reči za njega – izgube u prašini zaboravljenih traka i neotključanih arhiva.
Projekat nije samo izložba – to je multimedijalna misija koja spaja prikupljanje, istraživanje, arhiviranje, tumačenje i prezentovanje dela stvaralaca koji su obeležili jedan ceo vek.
Sakupljali smo:
– originalne scenarije, crteže, model-liste, folije,
– kamere i uređaje na kojima su rađeni prvi kadrovi,
– priče i svedočanstva saradnika, montažera, animatora koji nikada nisu stajali ispred ekrana – ali bez njih ništa ne bi bilo pokrenuto.
Projekat „Veterani srpske animacije“ je ujedno i poziv: da se pokrene dijalog o kulturnoj baštini, umetnosti koja spaja film, zvuk, dramaturgiju i tehnologiju, da se vrednuje ono što je dugo bilo nevidljivo.
Animacija nije „deo istorije filma“.
Ona je celina pokreta jedne umetnosti koju tek počinjemo da sagledavamo u svoj njenoj dubini. Inače, u budućnosti će se ovaj program razvijati kao grana Muzeja srpske animacije, na čemu intezivno radim paralelno sa Veteranima.
Već četiri godine sa kolegama predano radiš na korigovanju i prikupljanju materijala vezanog za animaciju, autore, od klasika do gejminga. Koji su ti planovi za Muzej animacije? Šta bi sve trebalo da sadrži?
Animacija je pokret. A mi smo dužni da ga ne zaustavimo.
STANI...
i zamisli mesto gde pokret ostaje – čak i kada se film završi.
To je ideja Muzeja animacije.
Kada se film završi, da ne padne u zaborav.
U prethodne četiri godine tim saradnika posvećeno radi na istraživanju, dokumentovanju i prikupljanju građe vezane za srpsku animaciju – od ranih klasika, preko televizijskih formata, do savremenih formi poput gejminga i digitalnih medija.
Inicijativa za osnivanje Muzeja animacije ima za cilj očuvanje i predstavljanje celokupnog kulturnog nasleđa animacionog filma na teritoriji Srbije.
U tišini arhiva, kroz razgovore s autorima, u digitalnim slojevima nekada zaboravljenih kadrova, ne tražimo samo podatke. Tražimo dokaze postojanja jedne umetnosti koja je dugo bila u senci, iako je pokretala maštu generacija.
Muzej animacije, kakav ga zamišljamo, nije samo zbirka.
To je prostor iskustva – prostor u kojem će posetioci moći da vide, ali i da razumeju kako i zašto nastaje animacija.
U tom prostoru treba da žive:
– originalni crteži i eksponati iz filmova,
– kamere, stolovi, folije, pa i digitalni tableti – jer istorija ne prestaje u analognom,
– biografije autora, intervjui, i nepoznati rukopisi,
– radne stanice za mlade koji žele da probaju svoj prvi „pokret u pet frejmova“,
– i posebno – mesto sećanja: kratke projekcije, ekrani koji dišu istorijom, glasovi koji šapuću: „I ja sam crtao.“
Muzej nije samo za umetnike. Namenjen je budućim investitorima, ali i deci koja prvi put vide da linija može da oživi. Struktura je mrežna, u cilju povezivanja svega i svakoga ko želi da se predstavi, ko želi da ga pronađu, da pronađe, da podeli mišljenje, da roditelji pronađu adrese škola i radionica animacije u svojoj blizini, da predstavimo filmove i mlade autore, muziku i autore koji mogu da naprave saradnju sa rediteljima ili producentima. Za roditelje koji se sećaju kako su gledali „Baltazara“, i za sve nas koji verujemo da animacija nije samo žanr, već način mišljenja.
Prvi stepen, koji je planiranje, kadrovska postavka, strukturalna postavka i sve to predstaviti u okviru elektronskih medija, u vidu virtuelnog muzeja, a naredna faza, tek kada se sve dobro pripremi i na osnovu procene stručnjaka i mogućnosti, Muzej bi obuhvatio:
– originalnu produkcionu građu (crteži, scenografija, folije, tehnički uređaji),
– digitalni i fizički arhiv,
– multimedijalnu postavku sa interaktivnim modulima,
– prostor za edukativne programe i radionice namenjene deci, mladima i studentima,
– stručne segmente za istraživače i profesionalce.
Kroz izložbe, projekcije i javne programe, muzej bi pružio uvid u istoriju, estetiku i tehnike animacije, ali i podstakao razvoj novih generacija stvaralaca. Poseban akcenat stavio bi se na povezivanje nasleđa i savremenih formi digitalne kulture.
I da ne uplašimo naše čitaoce, kroz muzej će nas voditi Mica i Ljica, koji se prvi put sada predstavljaju publici. Možda će se njihovi likovi dorađivati, menjati, ali one su tu da animaciji, kada treba, tepaju animacijica, ali i da daju duboki filozofski osvrt na kreativni pristup.
Razgovor vodila
Tamara Lujak