Mlada književnica
rođena u Beogradu, Snežana Kanački, studirala je biomedicinsko inženjerstvo i
danas radi kao CRA - saradnik na kliničkim istraživanjima. Član je književnog
udruženja Sveslovensko književno društvo, kao i Društva ljubitelja fantastike
„Lazar Komarčić“. Snežana Kanački postigla je, ne mali i svake hvale vredan,
uspeh time što je prvi autor iz Srbije koji je učestvovao na ConZealand-u
(WorldCon konvenciji). Tim povodom, postavili smo nekoliko pitanja mladoj
autorki. Uživajte u odgovorima:
Kada si i
zašto, počela da se baviš pisanjem?
Moglo bi se reći da sam
počela još u školskim danima, kada sam se prvi put oprobala u pisanju pesama.
Međutim, pesme su prerasle u kratke priče, od kojih je jedna objavljena u
zborniku najkraće kratke priče izdavačke kuće „Alma“ 2008. godine. Ideja za
roman došla je sasvim slučajno, davne 2007. godine i tada sam odlučila da
sledim svoj san i napišem svoj prvi roman, koji je na žalost čekao 10 godina,
dok nije konačno bio objavljen 2018. godine.
Kako si
izgradila sopstveni stil?
Smatram da je ono što
pišemo iz srca ono pravo, i da tada, na neki način, na papiru ostavljamo deo
sebe, i da time naše delo ulazi u srca ljudi koji ih pročitaju.
Koji su
tvoji omiljeni pisci, romani, priče? I zašto?
Omiljeni pisac mi je
Den Simons naravno, ali dragi su mi takođe i Kejleb Kar, sestre Bronte, Teri
Pračet, Benedikt... Svako od njih imao je svoju priliku da oblikuje kako moj
život, tako i moja interesovanja. Otuda se stvorila ljubav prema naučnoj
fantastici, kao i hororu.
Kada si i
kako postala član Sveslovenskog književnog društva?
Došla sam do kontakta
jedne divne dame – Janje Todorović. Došla sam u prostorije udruženja sa namerom
da se učlanim i time obogatim svoje spisateljsko iskustvo. Reč po reč, došlo je
do velikog međusobnog razumevanja kao i do saradnje u smislu izdavanja knjiga i
na taj način je moj projekat „Besan“ ugledao svetlost dana. „Besan“ je prva
knjiga u ediciji Savremeni. Otvorio je put mnogim autorima da počnu da
objavljuju svoje romane za izdavača unutar Sveslovenskog književnog društva –
Slovensko Slovo.
Objavila
si svoj prvi naučno-fantastični roman „Polaris – poslednji grad“ 2018. godine
za izdavačku kuću Nova Poetika iz Beograda. Kako se rodila ideja za roman, kako
je tekao rad na njemu, koliko je dugo nastajao, kakvih si sve problema i dilema
imala pišući ga…
Ideja za roman mi je
došla na čudan datum: 07.07.2007. godine. Tada sam studirala biomedicinsko
inženjerstvo i bila sam veoma zainteresovana za nove tehnologije, kuda će nas budućnost
odvesti, kakav će svet biti kroz sto, dvesta, hiljadu godina... I tako sam
počela da pišem. Trebalo mi je skoro godinu dana da završim roman, međutim iz
straha nisam nikome dala roman na čitanje, niti objavljivanje.
Roman je
preveden na hrvatski, slovenački, engleski i nemački jezik. Kako se osećaš kada
vidiš svoje čedo na stranom jeziku?
U toku je prevođenje
romana na bugarski jezik. Ne mogu da opišem tak osećaj kada sam videla reči
koje sam pre samo dve godine gledala samo na svom kompjuteru, i maštala kako će
izgledati knjiga, korice, kako će izgledati kad ne bude samo u obliku nula i
jedinica... Moram da priznam da mi se tada steglo u grlu. Istina je da ne
razumem bugarski jezik, ali prepoznajem neke reči i kad vidim svoje delo na
jeziku koji nije engleski koji većina lako razume, moram priznati da je
neverovatno. Možda će nekome zvučati glupo, ali taj momenat me je ganuo skoro
do suza.
Reci nam nešto
više o zbirci kratkih horor priča „Besan“.
„Besan“ predstavlja
projekat kojim sam želela da okupim autore iz regiona u zbirku kratkih priča,
da skupim njihovo viđenje horora na jednom mestu. Takođe sam želela da autori
koji nikada nisu objavili svoje delo debituju u ovoj zbirci. Znam kako je meni
bilo kad sam prvi put videla svoje delo odštampano i objavljeno, zato želim da
to omogućim onima koji dele isti san.
Organizovala si konkurs „Priče za besanu noć“. Reci
nam nešto više i o tome…
Konkurs će ove godine biti održan treći put, a
biće otvoren od 1. novembra do kraja 2020. godine. Biće objavljen na društvenim
mrežama, i naravno, svi su autori dobrodošli, bili oni objavljeni ili ne. Biće
izabrano deset kratkih priča, kao i u prethodne dve godine – tako ćemo stvoriti
„Besan 3“.
Gostovala si u mnogim radio i TV emisijama
(„Pogled iz svemirskog broda“, TV Happy, N1) i festivalima fantastike, kod nas
i u inostranstvu (WorldCon, Festival naučne fantastike i fantazije u Osijeku,
veče baleta i mode u Bijeljini). Kakva su tvoja iskustva sa kolegama
novinarima, a kakva sa publikom? I koja su ti draža?
Uh, teško pitanje (smeh). Ljudi za koje sam
mislila da me neće uzeti u obzir najviše su se zainteresovali za moje pisanje.
Publika kao publika, negde je velika, negde mala... Ali, lepo je znati da se
upornost isplati i da svako može da ostvari svoj san, ukoliko postoji dovoljno
jaka volja i trud.
Učestvovala si ove godine, kao prva kojoj je to
pošlo za rukom od domaćih autora, što uopšte nije mali uspeh, na ConZealand-u (WorldCon
konvenciji). Kako je do toga došlo, koja su tvoja očekivanja, kada se
Konvencija organizovala, šta si na njoj predstavila…
To je došlo slučajno. Tražila
sam način da se prijavim na SFeraKon, a zatim ne je pretraga odvela na EuroCon,
koji ove godine nije održan, ali je zato održan WorldCon. Prijavila sam se,
prošla sve krugove koji su bili potrebni i tako postala prvi autor iz Srbije
koji je učestvovao na WorldCon-u. Bila sam rešena da se spakujem i odletim na
Novi Zeland, međutim gle - pandemija - i festival je održan online. Drago mi je
što sam imala priliku da učestvujem, predstavim naučnu fantastiku iz Srbije,
kao i da se na panelu obratim Džordž R.R. Martinu, kao i mnogim drugim velikim
piscima.
Koji su tvoji dalji planovi?
„Besani“ su u planu za svaku narednu godinu. Planiram
i drugi deo sage o Polarisu, pod nazivom „Dormnet 30 02 – projekat Polaris“. I
naravno, planiram da knjiga doživi izdanja na što više stranih jezika, a možda
i da se pojavi na srebrnom ekranu jednog dana.
Savet onima koji dolaze?
Ukoliko je pisanje vaša zvezda vodilja, sledite
je. Ali, pišite iz srca.
Razgovor vodila
Tamara Lujak