Ako ste ikada zamišljali kako bi zvučala melodija pri silasku anđela sa neba, sigurno bi zvučala kao melodija koju proizvode orgulje. Stoga nije ni čudo što je ova kraljica instrumenata smeštena baš u Božiju kuću. Drugo mesto za orgulje ne bismo ni mogli da zamislimo.
„I što duže sanjar sluša te kolosalne harmonije, sve više shvata da ništa ne može popuniti prostor između ljudi koji kleče i Boga izuzev tog hora sačinjenog od stotinu glasova… u polutami i dubokoj tišini, koju prekida samo naizmenično smenjivanje pojanja hora i moćne muzike orgulja, tka se veo za Boga…” (Onore de Balzak)
Kao najveći i najsloženiji aerofoni muzički instrument, orgulje se sastoje od jednotonskih svirala koje pomoću vazduha iz meha proizvode širok zvučni spektar, a oglašavaju se pomoću klavijature. S jednim sviračem (orguljašem) mogu da konkurišu simfonijskom orkestru sa stotinak svirača.
Uprkos svojoj grandioznosti orgulje su u početku bile prateći instrument, da bi tek kasnije postale solistički instrument za koji je napisan veliki broj dela. Iako ih smatramo crkvenim instrumentom, one to nikad nisu bile isključivo, niti u prošlosti, niti danas.
Orgulje čine svirale, koje se obično nalaze u drvenom ormanu, mehovi i upravljački mehanizam (sviraonik, traktura i ventili). Sviraonik stavlja u pogon sve delove orgulja. Čine ga jedna ili više klavijatura (najčešće ih ima tri), koje se nazivaju manualima, jer se sviraju rukama.
Oko manuala se nalaze svirale (registri) od kojih zavisi širina zvučnog spektra. Na donjem delu sviraonika se nalazi još jedna klavijatura koja se svira nogama, te nosi naziv pedal. Posebni registri (spojnice ili kopule) povezuju manuale, kao i manuale s pedalom.
Svilare su cilindrične, kupaste, prizmatične ili piramidalne cevi, koje se prave od drveta, kalaja, olova i bakra. U cevima se nalazi zgusnut vazduh koji, dok izlazi iz cevi, proizvodi zvuk. U zavisnosti od načina na koji vazduh izlazi napolje razlikujemo labijalne i jezične svirale.
U labijalnim sviralama zvuk (ton) nastaje kao kod frule: vazduh prolazi kroz procep na gornjoj usni. Kod jezičnih svirala ton nastaje tako što vazdušni mlaz udara u jezičak, čini da ovaj treperi i udara u žljeb koji daje ton. Postoje i miksture ili alikvote. To su složene svirale koje čine više svirala spojenih na jedan ventil, a koje ne daju čisti, već osnovni ton i uvek se koriste u kombinaciji sa drugim sviralama.
Vazduh potreban za sviranje dolazi iz jednog ili više mehova koji se pumpaju pomoću elektromotora, koji pumpaju vazduh i drže ga pod istim pritiskom. Nekada su ih pumpali ljudi, koji su se nazivali kalkanti.
Traktura je splet mehanizama koji povezuju dirku i sviralu. Može biti mehanička (ako dirku i sviralu povezuje niz drvenih vretena i zglobova), pneumatska (ako dirku i sviralu povezuju cevčice pod vazdušnim pritiskom) i elektromagnetna (ako su povezane elektromagnetnim talasima).
Pretečom orgulja smatraju se usne orgulje iz Kine (šeng) i Japana (šo), koje su zapravo jedan te isti instrument, i antička panova frula. Pravom pretečom orgulja smatra se grčki, odnosno rimski instrument, hidraulos. Vazduh u sviralama kod ovog instrumenta se za razliku od današnjih instrumenata pumpao pomoću vodenog pritiska.
I kod Grka i kod Rimljana orgulje su se koristile kao svetovni instrument, pa se tako koristio i kao instrument u cirkusu. Baš iz tog razloga crkva se dugo protivila uvođenju orgulja u hrišćansko bogosluženje, pa su tako tek u VIII veku uvedene u Zapadnu crkvu. U Vizantiji orgulje su bile sastavni deo dvorskog ceremonijala. Te rane srednjovekovne orgulje imale su velike i nezgrapne dirke i mali broj svirala.
U IX i X veku orgulje se mogu naći u stolnim crkvama i manastirima u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Engleskoj. Uprkos tome, katolička je crkva tek na Milanskom savetu 1287. godine dopustila da se ogrulje uvedu u bogosluženje kao jedini svetovni instrument. Tokom XII i XIII veka orgulje se grade u Parizu, Utrehtu, Bonu, Firenci, Salczburgu, Pragu, a od XV veka gotovo da nema crkve ili samostana koji nije imao orgulje.
U XVI veku sagrađene su prve mehaničke orgulje, dok se XVII vek smatra zlatnim dobom orgulja. U ovom periodu nastaju prve čisto instrumentalne kompozicije za orgulje. Najznačajniji graditelji orgulja iz ovog perioda jesu Šnitger, braća Zilberman, Kliko i Antenjati, dok su najpoznatiji kompozitori Kupren, Freskobaldi, Persl, Hendl i Bah.
U XIX veku otkrivena je pneumatika koja je zamenila mehaničku trakturu i time omogućila proširivanje orgulja, koje dobijaju zvuk i snagu simfonijskog orkestra. Za ove nove orgulje komponovali su Reger, Frank, List, Brams i Mendelson.
Iako danas orgulje poseduju sve značajnije koncertne sale širom sveta i iako brojni savremeni kompozitori pišu za njih, kod nas nisu doživele veliku popularnost. Uvođenjem međunarodnog „Dana orgulja” 2000. godine koji se održava u katedrali Blažene Device Marije na Neimaru, i oformljavanjem Letnje škole za orgulje u okviru BELEF-a, ispravljeno je neopravdano zapostavljanje ovog čarobnog instrumenta.
Najzanimljivije i najneobičnije savremene orgulje su svakako morske orgulje, koje je osmislio arhitekta Nikola Basić (i za koje je dobio evropsku nagradu za prostorno planiranje), a koje su podignute (tačnije porinute) 2005. godine na obali Zadra u Hrvatskoj. Dugačke su sedamdeset metara i imaju trideset i pet svirala ugrađenih u beton. Otvorene su ka moru i vetru kako bi sama priroda na njima mogla da „svira”. Tako je svako „delo” odsvirano na ovim orguljama jedinstveno i neponovljivo.
http://sh.wikipedia.org/wiki/Orgulje
http://www.orgulje.com/
www.muarts.org.uk/pages/glossary/glossary.htm
http://sugiero.blogspot.com/2007/12/croatia-sea-organ-morske-orgulje.html
Slika preuzeta sa:
http://www.infozadar.net/slike/brlje/morske-orgulje.jpg
Tamara Lujak