Nekad
Da li ste upoznati sa uzrazom „Adaš“? Da li znate značenje ove reči? Ako ste čitali Momu Kapora, onda ste dobrim delom upoznati sa slikom koja stoji iza ovog imena. Adaši su moderni Robinzoni. Ne u bukvalnom smislu te reči, naravno, ali su ipak neko ko se „odrekao“ civilizacije zarad života u prirodi.
Adaši su obično jaki i krupni, stariji ljudi (sa velikim stomacima - „posledica“ zdrave ishrane „lakim letnjim pasuljem“ – najmrsnijim mogućim jelom koje postoji), dobričine kojima više prija samački život, uz poneku mačku ili psa lutalicu, nego uz čoveka. To ne znači da vam se neće naći pri ruci kad god vam zatrebaju.
Adaši provode dobar deo godine na Savi, na kućicama na vodi - najšarenijim drvenim plovilima na svetu. Čim krene lepo vreme (poneki već u aprilu mesecu, pa sve do septembra ili oktobra, u zavisnosti od vremenskih prilika) Adaši se sele na splav (samo retki borave celu godinu na vodi). Kažem „sele“, jer oni to zaista i rade. Jednom kad pređu na splav, Adaši silaze sa vode samo u najnužnijim situacijama: nabavka osvnovnih namirnica za život, poseta lekaru, poslovni sastanak...
Kako od svih vlasnika splavova najviše vremena provode na vodi, tako najbolje znaju šta se dešava na Adi Ciganliji (i Adi Međici), čiji se splav nakrivio, čiji most potonuo a daske istrulile. Tako su oni prvi koji vas obaveštavaju o problemima na vodi, prvi koji vam prileću u pomoć i prvi koji će vam isprazniti flašu rakije ili kakvog dobrog, domaćeg vina ili piva.
Među njima postoje izvesne razlike. Ima ih koji su ćutljivi i drže se svog splava i „imanja“ (dela nasipa koji su u obavezi da čuvaju i održavaju), ima bučnih veseljaka koji obilaze privatne splavove (i kafane na Savi) u potrazi za dobrom kapljicom, ima ih koji prave, popravljaju ili održavaju splavove (i imanja), onih koji se nikad nisu okupali u Savi, kao i onih koji uživaju u svemu što Ada Ciganlija ima da pruži (pecaju, love somove na bućku, voze drvenu (ili, u novije vreme sve češću, metalnu) šiklju)...
Ako iz bilo kog razloga niste u prilici da obilazite svoj splav, Adaši će to činiti umesto vas - i neće vam to naplatiti. Ako vas sretnu na putu – pokupiće vas kolima i odvesti do splava ili će vas odbaciti do kuće ili bilo kog drugog mesta na koje ste se uputili. Ako nemate alat – Adaši će vam ga pozajmiti, ako nemate vodu, plin, sveće – daće vam sve što vam je potrebno za ugodan život, ne očekujući ništa za uzvrat.
Tako je bilo nekad...
I
Da li ste upoznati sa uzrazom „Adaš“? Da li znate značenje ove reči? Ako ste čitali Momu Kapora, onda ste dobrim delom upoznati sa slikom koja stoji iza ovog imena. Adaši su moderni Robinzoni. Ne u bukvalnom smislu te reči, naravno, ali su ipak neko ko se „odrekao“ civilizacije zarad života u prirodi.
Adaši su obično jaki i krupni, stariji ljudi (sa velikim stomacima - „posledica“ zdrave ishrane „lakim letnjim pasuljem“ – najmrsnijim mogućim jelom koje postoji), dobričine kojima više prija samački život, uz poneku mačku ili psa lutalicu, nego uz čoveka. To ne znači da vam se neće naći pri ruci kad god vam zatrebaju.
Adaši provode dobar deo godine na Savi, na kućicama na vodi - najšarenijim drvenim plovilima na svetu. Čim krene lepo vreme (poneki već u aprilu mesecu, pa sve do septembra ili oktobra, u zavisnosti od vremenskih prilika) Adaši se sele na splav (samo retki borave celu godinu na vodi). Kažem „sele“, jer oni to zaista i rade. Jednom kad pređu na splav, Adaši silaze sa vode samo u najnužnijim situacijama: nabavka osvnovnih namirnica za život, poseta lekaru, poslovni sastanak...
Kako od svih vlasnika splavova najviše vremena provode na vodi, tako najbolje znaju šta se dešava na Adi Ciganliji (i Adi Međici), čiji se splav nakrivio, čiji most potonuo a daske istrulile. Tako su oni prvi koji vas obaveštavaju o problemima na vodi, prvi koji vam prileću u pomoć i prvi koji će vam isprazniti flašu rakije ili kakvog dobrog, domaćeg vina ili piva.
Među njima postoje izvesne razlike. Ima ih koji su ćutljivi i drže se svog splava i „imanja“ (dela nasipa koji su u obavezi da čuvaju i održavaju), ima bučnih veseljaka koji obilaze privatne splavove (i kafane na Savi) u potrazi za dobrom kapljicom, ima ih koji prave, popravljaju ili održavaju splavove (i imanja), onih koji se nikad nisu okupali u Savi, kao i onih koji uživaju u svemu što Ada Ciganlija ima da pruži (pecaju, love somove na bućku, voze drvenu (ili, u novije vreme sve češću, metalnu) šiklju)...
Ako iz bilo kog razloga niste u prilici da obilazite svoj splav, Adaši će to činiti umesto vas - i neće vam to naplatiti. Ako vas sretnu na putu – pokupiće vas kolima i odvesti do splava ili će vas odbaciti do kuće ili bilo kog drugog mesta na koje ste se uputili. Ako nemate alat – Adaši će vam ga pozajmiti, ako nemate vodu, plin, sveće – daće vam sve što vam je potrebno za ugodan život, ne očekujući ništa za uzvrat.
Tako je bilo nekad...
I
Prvi Adaši boravili su na splavovima još pedesetih godina prošlog veka. Tada su, u vreme kada je Ada Ciganlija bila ostrvo, splavovi bili vezani u današnjoj marini (poznatijoj pod nazivom Čukarički rukavac) i predstavljali (po današnjim merilima) siromašan prizor: uboge kućice, sklepane s konca i konopca, najčešće prljave i neuredne, bez struje i vode...
Tek sa dolaskom vojske i sa izgradnjom nasipa, započeto je uređenje Ade širih razmera. Tada su podignute česme sa kojih su Adaši, u flašama i bidonima, donosili pijaću vodu, splavovi su premešteni na Savu, preko puta Ade Međice (kao i na samu Adu Međicu), izgrađena je pešačka staza (kojom se, doduše, ne može doći do svih splavova), pojedini Adaši uveli su struju uz pomoć agregata ili sunčanih panela, treći su koristili petrolej ili plinske boce...
Sedamdesetih godina prošlog veka na Adu se doseljava novi profil ljudi – oni koji su uživali u prirodi samo leti, vikendom ili u popodnevnim časovima radnim danima – zaposlen svet, mlad svet, novi zaljubljenici, drugačijih shvatanja od njihovih prethodnika (nije da ih nije bilo i u ranijim godinama, ali bilo ih je u daleko manjoj meri). Osetivši čari Ade, dolazili su na svoje splavove najčešće vikendom, dovodeći porodice, decu, prijatelje...
I među njima, naravno postoje razlike. Ima ih koji su uživali u vodi u najužem krugu porodice, koji su po cele dane pekli roštilj na obali, koji su danima sedeli na splavu zagledani u vodu i kupače, a ima i onih koji su dovodili prijatelje i poznanike, kako bi se pokazali i dokazali, kao i onih koji bi na Adu dolazili samo čamcem, gliserom ili brodom...
Takvi su doneli sa sobom izvesnu promenu. Okrenuli su se seči bolesnih topola, raščišćavanju vrzine, sadnji drveća, žbunja i cveća, pravljenju povrtnjaka, popravljanju kolskog puta... Ne kažem da to njihovi prethodnici nisu radili, ali ne tako i u tolikoj meri. Ne mogu reći da promena nije donela dosta toga dobrog, ali je utrla put novoj „situaciji“.
Novi žitelji Ade počeli su da podižu veće i na oko prijatnije splavove, modernije, savremenije i bogatije, počeli su da poklanjaju pažnju enterijeru i eksterijeru (čak su, na godišnjem nivou, proglašavani najlepši splavovi - praksa koja bi ponovo mogla da se uvede), sve su češće podizali splavove na sprat, gradili šupe i venjake, zidali roštilje na obali, vozili jače i veće brodove i čamce...
Praksa da se pomogne susedu nije zaboravljena, kao ni danas uostalom, ali je u ovom periodu ipak u opadanju - da bi danas bila svedena na najmanju moguću meru. Novitet je dovođenje pomoći sa strane – onih koji ne borave stalno na Adi – da održavaju imanje, kose i pale travu, čiste nasip, podižu i pomeraju splav... Sve su to bile, duge i gotovo neprimetne pripreme, za ono što imamo danas...
Sad
Danas je, kako oficijelni, da se tako izrazim (tzv. Savsko jezero), tako i onaj manje poznat deo (o kojem je ovde reč, dakle onaj deo koji je okrenut prema Novom Beogradu) doveden do neprepoznatljivosti. To ne znači nužno i negativno, ali ipak nosi dosta negativnog u sebi.
Ovih se dana uvodi pijaća voda na splavove, pre koju godinu uvedena je struja (bar na neke od njih - što je omogućilo korišćenje kompjutera, televizora i klima uređaja), u nekoliko navrata popravljan je kolski put na nasipu, obnovljene su ruinirane česme i podignute nove...
Ima, međutim, i negativnih posledica napretka: prave se sve duži, širi i viši splavovi (sa klimom, video nadzorom i svom drugom pratećom savremenom tehnikom i opremom), sa ogradom oko imanja na nasipu (koja sa kupovinom splava ne prelaze u vlasništvo, već koje splavari dobijaju na korišćenje i održavanje), uređenim parkinzima, satelitskim antenama... Motorima i kolima vozi se po pešačkoj stazi (umesto da se raskrči vrzina i prokrči kolski put), koja je nakon ovogodišnjih poplava (čak dve ovog proleća, što je do sada nezabeleženo u istoriji Ade Ciganlije), ruinirana, raspukla i prekrivena blatom i gustim rastinjem; po vodi se voze morski gliseri, jahte i čamci nepropisanim brzinama i nepropisanim rukavcima; muzika sa splavova i iz restorana (kako sa novobeogradske strane, tako i sa jezera) vikendom onemogućava miran san, dok će se sve ređe naći Adaš koji će vas povesti do (ili od) splava...
Sutra?
Tek sa dolaskom vojske i sa izgradnjom nasipa, započeto je uređenje Ade širih razmera. Tada su podignute česme sa kojih su Adaši, u flašama i bidonima, donosili pijaću vodu, splavovi su premešteni na Savu, preko puta Ade Međice (kao i na samu Adu Međicu), izgrađena je pešačka staza (kojom se, doduše, ne može doći do svih splavova), pojedini Adaši uveli su struju uz pomoć agregata ili sunčanih panela, treći su koristili petrolej ili plinske boce...
Sedamdesetih godina prošlog veka na Adu se doseljava novi profil ljudi – oni koji su uživali u prirodi samo leti, vikendom ili u popodnevnim časovima radnim danima – zaposlen svet, mlad svet, novi zaljubljenici, drugačijih shvatanja od njihovih prethodnika (nije da ih nije bilo i u ranijim godinama, ali bilo ih je u daleko manjoj meri). Osetivši čari Ade, dolazili su na svoje splavove najčešće vikendom, dovodeći porodice, decu, prijatelje...
I među njima, naravno postoje razlike. Ima ih koji su uživali u vodi u najužem krugu porodice, koji su po cele dane pekli roštilj na obali, koji su danima sedeli na splavu zagledani u vodu i kupače, a ima i onih koji su dovodili prijatelje i poznanike, kako bi se pokazali i dokazali, kao i onih koji bi na Adu dolazili samo čamcem, gliserom ili brodom...
Takvi su doneli sa sobom izvesnu promenu. Okrenuli su se seči bolesnih topola, raščišćavanju vrzine, sadnji drveća, žbunja i cveća, pravljenju povrtnjaka, popravljanju kolskog puta... Ne kažem da to njihovi prethodnici nisu radili, ali ne tako i u tolikoj meri. Ne mogu reći da promena nije donela dosta toga dobrog, ali je utrla put novoj „situaciji“.
Novi žitelji Ade počeli su da podižu veće i na oko prijatnije splavove, modernije, savremenije i bogatije, počeli su da poklanjaju pažnju enterijeru i eksterijeru (čak su, na godišnjem nivou, proglašavani najlepši splavovi - praksa koja bi ponovo mogla da se uvede), sve su češće podizali splavove na sprat, gradili šupe i venjake, zidali roštilje na obali, vozili jače i veće brodove i čamce...
Praksa da se pomogne susedu nije zaboravljena, kao ni danas uostalom, ali je u ovom periodu ipak u opadanju - da bi danas bila svedena na najmanju moguću meru. Novitet je dovođenje pomoći sa strane – onih koji ne borave stalno na Adi – da održavaju imanje, kose i pale travu, čiste nasip, podižu i pomeraju splav... Sve su to bile, duge i gotovo neprimetne pripreme, za ono što imamo danas...
Sad
Danas je, kako oficijelni, da se tako izrazim (tzv. Savsko jezero), tako i onaj manje poznat deo (o kojem je ovde reč, dakle onaj deo koji je okrenut prema Novom Beogradu) doveden do neprepoznatljivosti. To ne znači nužno i negativno, ali ipak nosi dosta negativnog u sebi.
Ovih se dana uvodi pijaća voda na splavove, pre koju godinu uvedena je struja (bar na neke od njih - što je omogućilo korišćenje kompjutera, televizora i klima uređaja), u nekoliko navrata popravljan je kolski put na nasipu, obnovljene su ruinirane česme i podignute nove...
Ima, međutim, i negativnih posledica napretka: prave se sve duži, širi i viši splavovi (sa klimom, video nadzorom i svom drugom pratećom savremenom tehnikom i opremom), sa ogradom oko imanja na nasipu (koja sa kupovinom splava ne prelaze u vlasništvo, već koje splavari dobijaju na korišćenje i održavanje), uređenim parkinzima, satelitskim antenama... Motorima i kolima vozi se po pešačkoj stazi (umesto da se raskrči vrzina i prokrči kolski put), koja je nakon ovogodišnjih poplava (čak dve ovog proleća, što je do sada nezabeleženo u istoriji Ade Ciganlije), ruinirana, raspukla i prekrivena blatom i gustim rastinjem; po vodi se voze morski gliseri, jahte i čamci nepropisanim brzinama i nepropisanim rukavcima; muzika sa splavova i iz restorana (kako sa novobeogradske strane, tako i sa jezera) vikendom onemogućava miran san, dok će se sve ređe naći Adaš koji će vas povesti do (ili od) splava...
Sutra?
Na Adi nema privatnosti. Svi znaju kad ste došli, s kim, kako i zbog čega, šta ste i da li ste jeli i koliko ste dugo popravljali splav, da li ste podmetali buriće, menjali daske, plivali ili spavali, lovili ili kuvali ribu... Moglo bi se reći da je Ada selo u malom. Razgovara se preko ograde (plota), doziva sa splava na splav, dolazi se na kafu nepozvan i nenajavljen (kopnenim ili vodenim putem)...
Treba se navići na takav život. Treba se prilagoditi, uklopiti. Nije on zapravo toliko različit od života u zgradi, kući, ulici... samo je eksplicitniji, otvoreniji, slobodniji i opušteniji - i jednom kada se na njega naviknete, sa svim njegovim manama i vrlinama, teško da možete da ga izbacite iz sistema...
Tamara Lujak
Treba se navići na takav život. Treba se prilagoditi, uklopiti. Nije on zapravo toliko različit od života u zgradi, kući, ulici... samo je eksplicitniji, otvoreniji, slobodniji i opušteniji - i jednom kada se na njega naviknete, sa svim njegovim manama i vrlinama, teško da možete da ga izbacite iz sistema...
Tamara Lujak