Pratio sam kretnje savršeno iskrivljenih ljudi, sablasnih imena, kako ravno hodaju po tlu kojemu i moja stopala uzaludno pripadaju. Lagao sam ih govoreći im kamo trebaju ići, samo kako nikada ne bi dospjeli na željeno odredište. Podavljene sam ih vukao po tlu,duše da im spasim, pokopam ih kao ubojite kandže koje više ne znaju ubiti dovoljno snažno, za smrt. Zemlji ih prepustio nisam, jer ne zaslužiše patiti gdje i sam ću morati, već ih spalih, na kamenu koji blijedi dok god ga vatra oplemenjuje novim sjajem u boji nepoznatoj smrtnicima.
Sve to umno uništih, jer nemam više majki koje bi toj djeci pružile mlijeka. A djeca se uče, naposljetku doznaju i previše, pa potraju dok ih vole jer su mali, neuki i nesavladivi u društvu koje i dalje guta isti gnoj, nepca napetog od guranja ždrijela kojemu se sve progutano čini kao apsolutna potreba za izlaskom prema natrag, na van. Svi ste vi mrtvi za mene, to je odavno jasno, pa da li da tako učim i svoje mlado? Možda ću se kajati što ga dovedoh među gamad, ipak opetovano sve vas zakapam i pred njime, možebitno nestanem, netko će nastaviti, ružan izvana, još ružniji iznutra. To će biti moje nasljeđe, za vas koje nisam uspio udaviti, jer niste mi bili dovoljno blizu. Dan više nije svjetlo, već godi dok uopće jest, jer ga još ima, ovisno o crti koja dijeli planet na vrijeme, na polutke i klijetke, a srca gotovo da i nema, stoga o njegovim dijelovima moja krv možda neće imati prilike govoriti. Važno je da imamo bijeli prah, gorivo, raspamećeno vodstvo koje se vrti u krug, pa biramo veće zlo od manjega ili obratno radi porasta zloće kod onih koji mudro čekaju svoju priliku za klanjem, opet istih, nas koji mrzimo bez snage.
Pritužbu imam, na svijet i njegovu glupost, kako i svi koji vide dublje od smrtnosti, kao i drugi koji čitaju između redova, a upravo zato i pasivno pridružujem svoje žari. Nije slabost, nije pomanjkanje želje, čak naprotiv, savršenstvu uvijek težimo, međutim njega nema za iskrene, željne pravde, nama se priječe sile koje su plaćene, koje su umjetne, potkovane papirićima od sjaja. Stoga, ili ću vas podaviti, ako mi budete blizu, ili ...
22.12.2013.
Sve to umno uništih, jer nemam više majki koje bi toj djeci pružile mlijeka. A djeca se uče, naposljetku doznaju i previše, pa potraju dok ih vole jer su mali, neuki i nesavladivi u društvu koje i dalje guta isti gnoj, nepca napetog od guranja ždrijela kojemu se sve progutano čini kao apsolutna potreba za izlaskom prema natrag, na van. Svi ste vi mrtvi za mene, to je odavno jasno, pa da li da tako učim i svoje mlado? Možda ću se kajati što ga dovedoh među gamad, ipak opetovano sve vas zakapam i pred njime, možebitno nestanem, netko će nastaviti, ružan izvana, još ružniji iznutra. To će biti moje nasljeđe, za vas koje nisam uspio udaviti, jer niste mi bili dovoljno blizu. Dan više nije svjetlo, već godi dok uopće jest, jer ga još ima, ovisno o crti koja dijeli planet na vrijeme, na polutke i klijetke, a srca gotovo da i nema, stoga o njegovim dijelovima moja krv možda neće imati prilike govoriti. Važno je da imamo bijeli prah, gorivo, raspamećeno vodstvo koje se vrti u krug, pa biramo veće zlo od manjega ili obratno radi porasta zloće kod onih koji mudro čekaju svoju priliku za klanjem, opet istih, nas koji mrzimo bez snage.
Pritužbu imam, na svijet i njegovu glupost, kako i svi koji vide dublje od smrtnosti, kao i drugi koji čitaju između redova, a upravo zato i pasivno pridružujem svoje žari. Nije slabost, nije pomanjkanje želje, čak naprotiv, savršenstvu uvijek težimo, međutim njega nema za iskrene, željne pravde, nama se priječe sile koje su plaćene, koje su umjetne, potkovane papirićima od sjaja. Stoga, ili ću vas podaviti, ako mi budete blizu, ili ...
22.12.2013.
Mario Lovreković