Arhangel Mihailo – najveći metalac međ’ svecima



Sviđa ti se? Javi ostalima!



Zero Tolerance (DEATH tribute) / Abscendent / Brute Forcz u Blackstage-u, Niš, 20. 11. 2016.

Ne znam da li je slučajnost ili božja promisao da se na datum slave mog omiljenog sveca padne tribut svirka mog omiljenog benda. Oduvek sam u zajebanciji govorila da je Mihail, u narodu poznat kao Sveti Aranđel, u stvari zaštitnik metalaca. Mislim, stvarno, kako da vam ne padne na um takva asocijacija kada posmatrate  njegov ’’oficijelni’’ ikonski lik gde je obučen u zelene helanke ko što su Mejdeni furali na početku karijere tamo negde začetkom 80-ih. Ajde to, ali ceo njegov stav na ikoni nije nimalo ’’skrušen’’ ko što to obično biva u pravoslavlju, nego je baš pravi ljutiti storm angel sa sve raskošnim krilima koji u jednoj ruci drži krvavi mač a u drugoj tas – ko zna, možda je dizajner cover-a And justice for all bio neki pravoslavac, pa je onda kristalno jasno odakle je ’’kradnuo’’ ideju. 

Ne pamtim bolje slavsko povečerje od ovog sinoćnog - slava Arhangelu i slava Šuldineru. Spiritualizam na vrhuncu.
Iskrena da budem, od kad sam ušla u Blackstage, čekala sam ’’ono glavno’’, tako da za predgrupe, bog neka mi oprosti grešnoj, nisam imala puno strpljenja. Cupkala sam kao po inerciji uz ritmove, nestrpljivo iščekujući da po prvi put u životu čujem Death u živom izvođenju, makar i kao tribute. 

Pre nego što je sredinom 80-ih zasvetlela jedna od najvećih metal ikona i napravila svojevrsni kopernikanski obrt u najbrutalnijem muzičkom žanru, dosta je vode proteklo Misisipijem, a možda bi mnogi ljubitelji tzv. žestokog zvuka prvo Lemmy-ju turili oreol i metnuli ga na ikonu. Stoga je savim prirodno i očekivano, zagrevanje čitavom događaju bio classic old school heavy u stilu Motorhead-a. Brute Forcz iz Los Anđelesa (’te ga opet neki Arandjel, pa sad kažite da je puka koincidencija), deklarišu se kao kick ass metal, i ruku na srce, stvarno su profi otprašili, onako znalački i iskusno. Ipak je rock’n’roll tatko čitave alternative  i svakovrsnog ekstremizma i eksperimetnalizma u muzikama, a to su Brute Forcz sinoć jasno pokazali. 

Abscendent iz Italije se našao u svojevrsnom ’’sendviču’’ između pomenutih veteranskih klasika i glavne poslastice večeri, što se ispostavilo da je prilično nezahvalna pozicija. Njihov stil je nekakav death/thrash koji je meni zvučao prilično generički i suviše tehnički, u prevodu – pomalo dosadno. Svaka čast na veštini i energičnosti tokom nastupa, ali što se mene tiče, ne mogu naročito da se oduševim ako uzmem u obzir da mi ni dan posle nijedna njihova deonica nije zazvonila u glavi. Jednostavno, neće duša... Sav taj new age metal sa izrazitom težnjom da bude previše inovativan na mene ima samo trenutni uticaj, izosciliram u mestu dok traje svirka i posle toga sve nestane u tišini.

Ako me pitate zašto volim metal, mogu da ogovorim prosto: mislim da je najveći izazov muzičke umetnosti 20. veka, a i sada, u novom milenijumu, pronalaženje najoriginalnijeg načina da se harmonizuje buka. Iz sveg tog treštanja, vrištanja, nesnosnog lupanja i silovitog drndanja iz sve snage treba da se provuče neka osećajna melodija i iznad svega neka moćna duhovna poruka i poenta. Možda sam pristrasna, ali ne znam bolji školski primer za tako nešto od legendarnog Death-a. I jedan od najvećih izazova u metal tribute poslu jeste upravo pokušati ’’skinuti’’ njihovu emocionalnost, silovitost, veštinu i spiritulanost. Ne znam ni za jedan domaći tribute to Death, a znam za mnoge pokušaje formiranja istog koji su vrlo brzo, na samom početku ugasili. Vražja rabota, svakako ne za svakoga. Naravno, bila sam skeptična  i prema Zero tolernace-u, naročito kada imam na umu prostor u kome treba da prezentuju svoj skill. Kad ono... Međutim... Ne može baš to rečima da se opiše, naročito ako vas u izuzetno emotivno dotakne. Pošto nisu imali vremena za duži performans, jer su na red došli tek posle ponoći, izabrali su najbolju moguću set listu: The philosopher, Zombie ritual, Bite the pain, Spirit Crusher, Pull the plug... A opet, šta god da su izabrali, efekat bi bio isti, jer jednostavno, ovi momci imaju sposobnost i talenat da publici prenesu baš tu inovativnost i energiju originalnog Death-a. Svaki od članova se zajedno sa svojim instrumentom u potpunosti uživeo u ulogu, jer tribute bend i jeste na nekin način vrsta glume, odnosno pokušaja da se bude neko drugi, a prava veštine često se najbolje vidi  u okolnostima kada pozornica baš i ne pruži adekvatnu scenografiju. 

Bliži se 13. decembar,  kada će biti tačno 15 godina od kako je Chuck Shuldiner otišao sa ovog sveta. Svi poštovaoci njegovog lika i dela pozvani su na svirku organizovanu u njegovu čast. Uskoro više informacija i detalja o događaju.

Ana Bjes



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Važna napomena!

Stranica na kojoj se nalazite je automatizovani servis web magazina Helly Cherry.
Redakcija našeg magazina je posvećena objavljivanju autorskog materijala. Iz tog razloga, i zbog nedostatka vremena, naša redakcija ne piše vesti i najave za nove koncerte, izdanja i razne manifestacije.
Ipak, ostavili smo mogućnost organizatorima, promoterima i svima ostalima da svoja dešavanja najave upravo putem ovog servisa. Vesti i najave koje oni šalju se automatski objavljuju na ovim stranicama (u obliku, obimu i sadržaju koji su sami odabrali) tako da naša redakcija nije odgovorna za taj deo sadržaja.

Pratite nas na Fejsbuku