Zero Tolerance (DEATH tribute) /
Abscendent / Brute Forcz u Blackstage-u, Niš, 20. 11. 2016.
Ne znam da
li je slučajnost ili božja promisao da se na datum slave mog omiljenog sveca
padne tribut svirka mog omiljenog benda. Oduvek sam u zajebanciji govorila da
je Mihail, u narodu poznat kao Sveti Aranđel, u stvari zaštitnik metalaca.
Mislim, stvarno, kako da vam ne padne na um takva asocijacija kada
posmatrate njegov ’’oficijelni’’ ikonski
lik gde je obučen u zelene helanke ko što su Mejdeni furali na početku karijere
tamo negde začetkom 80-ih. Ajde to, ali ceo njegov stav na ikoni nije nimalo
’’skrušen’’ ko što to obično biva u pravoslavlju, nego je baš pravi ljutiti
storm angel sa sve raskošnim krilima koji u jednoj ruci drži krvavi mač a u
drugoj tas – ko zna, možda je dizajner cover-a And justice for all bio neki
pravoslavac, pa je onda kristalno jasno odakle je ’’kradnuo’’ ideju.
Ne pamtim
bolje slavsko povečerje od ovog sinoćnog - slava Arhangelu i slava Šuldineru.
Spiritualizam na vrhuncu.
Iskrena da
budem, od kad sam ušla u Blackstage, čekala sam ’’ono glavno’’, tako da za
predgrupe, bog neka mi oprosti grešnoj, nisam imala puno strpljenja. Cupkala
sam kao po inerciji uz ritmove, nestrpljivo iščekujući da po prvi put u životu
čujem Death u živom izvođenju, makar i kao tribute.
Pre nego
što je sredinom 80-ih zasvetlela jedna od najvećih metal ikona i napravila
svojevrsni kopernikanski obrt u najbrutalnijem muzičkom žanru, dosta je vode
proteklo Misisipijem, a možda bi mnogi ljubitelji tzv. žestokog zvuka prvo
Lemmy-ju turili oreol i metnuli ga na ikonu. Stoga je savim prirodno i
očekivano, zagrevanje čitavom događaju bio classic old school heavy u stilu
Motorhead-a. Brute Forcz iz Los Anđelesa (’te ga opet neki Arandjel, pa sad
kažite da je puka koincidencija), deklarišu se kao kick ass metal, i ruku na
srce, stvarno su profi otprašili, onako znalački i iskusno. Ipak je rock’n’roll
tatko čitave alternative i svakovrsnog
ekstremizma i eksperimetnalizma u muzikama, a to su Brute Forcz sinoć jasno
pokazali.
Abscendent
iz Italije se našao u svojevrsnom ’’sendviču’’ između pomenutih veteranskih
klasika i glavne poslastice večeri, što se ispostavilo da je prilično
nezahvalna pozicija. Njihov stil je nekakav death/thrash koji je meni zvučao
prilično generički i suviše tehnički, u prevodu – pomalo dosadno. Svaka čast na
veštini i energičnosti tokom nastupa, ali što se mene tiče, ne mogu naročito da
se oduševim ako uzmem u obzir da mi ni dan posle nijedna njihova deonica nije
zazvonila u glavi. Jednostavno, neće duša... Sav taj new age metal sa izrazitom
težnjom da bude previše inovativan na mene ima samo trenutni uticaj, izosciliram
u mestu dok traje svirka i posle toga sve nestane u tišini.
Ako me
pitate zašto volim metal, mogu da ogovorim prosto: mislim da je najveći izazov
muzičke umetnosti 20. veka, a i sada, u novom milenijumu, pronalaženje
najoriginalnijeg načina da se harmonizuje buka. Iz sveg tog treštanja,
vrištanja, nesnosnog lupanja i silovitog drndanja iz sve snage treba da se
provuče neka osećajna melodija i iznad svega neka moćna duhovna poruka i
poenta. Možda sam pristrasna, ali ne znam bolji školski primer za tako nešto od
legendarnog Death-a. I jedan od najvećih izazova u metal tribute poslu jeste
upravo pokušati ’’skinuti’’ njihovu emocionalnost, silovitost, veštinu i
spiritulanost. Ne znam ni za jedan domaći tribute to Death, a znam za mnoge
pokušaje formiranja istog koji su vrlo brzo, na samom početku ugasili. Vražja
rabota, svakako ne za svakoga. Naravno, bila sam skeptična i prema Zero tolernace-u, naročito kada imam
na umu prostor u kome treba da prezentuju svoj skill. Kad ono... Međutim... Ne
može baš to rečima da se opiše, naročito ako vas u izuzetno emotivno dotakne.
Pošto nisu imali vremena za duži performans, jer su na red došli tek posle
ponoći, izabrali su najbolju moguću set listu: The philosopher, Zombie ritual,
Bite the pain, Spirit Crusher, Pull the plug... A opet, šta god da su izabrali,
efekat bi bio isti, jer jednostavno, ovi momci imaju sposobnost i talenat da
publici prenesu baš tu inovativnost i energiju originalnog Death-a. Svaki od
članova se zajedno sa svojim instrumentom u potpunosti uživeo u ulogu, jer
tribute bend i jeste na nekin način vrsta glume, odnosno pokušaja da se bude
neko drugi, a prava veštine često se najbolje vidi u okolnostima kada pozornica baš i ne pruži
adekvatnu scenografiju.
Bliži se
13. decembar, kada će biti tačno 15
godina od kako je Chuck Shuldiner otišao sa ovog sveta. Svi poštovaoci njegovog
lika i dela pozvani su na svirku organizovanu u njegovu čast. Uskoro više
informacija i detalja o događaju.
Ana Bjes