Zaključujem kako se već dugo nisam skinula pred strancima. Mislim, učinila to do kraja i bez imalo stida. Trenutno mi nisu poznate činjenice zašto sam i kada sam to ranije činila, samo se sjećam sebe u takvim trenucima i sviđa mi se to što zapažam u svojim mislima. Sjećanjima.
Zašto je tako ne znam, ali svjesna sam da uživam u sadašnjosti. Promatraju me tuđe oči koje mi neće nauditi već će mi se diviti i to me čini uzbuđenom. Do kraja.
Razmišljam da li su me ikada ranije dirali, ti stranci. Ljudi slični ovima danas, ovima koje upravo gledam i širim im noge kako bi uživali u pukotini koju nesvjesno čuvam samo za sebe. Plaćaju li za te poglede? Ne novcem, već dušom. Uzimaju li me maštom takvu kakva jesam ili se nadaju da sam drugačija ispod površine? To nikada neću znati, ali ću ih poštovati, јer gledaju baš u mene. Mene koju će uskoro vlastita ruka ubiti.
Besmisleno je pitati hoće li mi tko od njih doći dok mrtva ležim u lijesu. Hoće li im se i tada svidjeti moje uništene grudi, unutarnja strana bedara koja gori od divote plavih crta, glatka koža na koju se ponekad i sama uzbudim. Miris moje kože uspijeva razbuditi usnule jedinke, one kažnjene na vječnu budnost; kažnjene na kapke koji skrivaju obrve. Vječne bludnike.
Hoće li mi promatrači prići mrtvoj?
Neće, znam, dodiruju se, jer dišem. Grudi mi se dižu i spuštaju, a oni su pohotni kao da to više nikada neće biti. Deset ih je. Mirni su i ne dodiruju me. Samo žele da su moje ruke na mome tijelu i to je dovoljno.
Previše je godina samoće. Ne želim više. Ne mogu. Želim da me uzmu, svi odjednom, siluju i ubiju vrišteći od ekstaze. Nemam snage za nastavak; ne mogu biti živuća lutka koja se samo povremeno nasmije ukoliko mužjak uspije doživjeti vrhunac gledajući u nju.
Povodim se mišlju kako se već dugo nisam skinula pred strancima. I lažem samu sebe. Zapravo, nikada nisam niti bila odjevena.
Mario Lovreković
Razmišljam da li su me ikada ranije dirali, ti stranci. Ljudi slični ovima danas, ovima koje upravo gledam i širim im noge kako bi uživali u pukotini koju nesvjesno čuvam samo za sebe. Plaćaju li za te poglede? Ne novcem, već dušom. Uzimaju li me maštom takvu kakva jesam ili se nadaju da sam drugačija ispod površine? To nikada neću znati, ali ću ih poštovati, јer gledaju baš u mene. Mene koju će uskoro vlastita ruka ubiti.
Besmisleno je pitati hoće li mi tko od njih doći dok mrtva ležim u lijesu. Hoće li im se i tada svidjeti moje uništene grudi, unutarnja strana bedara koja gori od divote plavih crta, glatka koža na koju se ponekad i sama uzbudim. Miris moje kože uspijeva razbuditi usnule jedinke, one kažnjene na vječnu budnost; kažnjene na kapke koji skrivaju obrve. Vječne bludnike.
Hoće li mi promatrači prići mrtvoj?
Neće, znam, dodiruju se, jer dišem. Grudi mi se dižu i spuštaju, a oni su pohotni kao da to više nikada neće biti. Deset ih je. Mirni su i ne dodiruju me. Samo žele da su moje ruke na mome tijelu i to je dovoljno.
Previše je godina samoće. Ne želim više. Ne mogu. Želim da me uzmu, svi odjednom, siluju i ubiju vrišteći od ekstaze. Nemam snage za nastavak; ne mogu biti živuća lutka koja se samo povremeno nasmije ukoliko mužjak uspije doživjeti vrhunac gledajući u nju.
Povodim se mišlju kako se već dugo nisam skinula pred strancima. I lažem samu sebe. Zapravo, nikada nisam niti bila odjevena.
Mario Lovreković