Detinjstvo sam
proveo na selu. Kao i sva seoska deca za vreme letnjeg školskog raspusta, terao
sam stoku na ispašu, nedaleko od sela. Nevoljno sam to činio. Više me je privlačila
obližnja reka na koju su moji vršnjaci odlazli na kupanje. Majka bi mi svaki
dan pred polazak u torbu spakovala nešto hrane i sa puno ljubavi me ispraćala,
sa rečima: „Sine čuvaj se i pazi da ti stoka ne napravi neku štetu, vodi računa
da ne odu u nečiju baštu.“ Majka je bila neposredna, tiha, smerna žena, vitkog
stasa i nežnog lepog lica. Znala je sa svakim u selu da popriča i skoro uvek je
bila nasmejana. Ljudi su je voleli. Puno je radila, i u kući i u polju,
obrađujući zemlju. I pored umora u večernjim satima uvek je nalazila vremena da
me sa puno ljubavi mazi i ušuška pred spavanje.
Otac je bio njena
sušta suprotnost. Radio je na građevini. Dolazio je skoro uvek ljut, uvek
spreman za kritiku i svađu. Majka mu je ugađala, ali što je bila bolja prema
njemu, to je on bio sve grublji, pa čak i prema meni. Često sam je viđao kako
tiho plače. Nije ga, međutim, napustila. Ostala je i dalje vredno radeći i
trpeći maltretiranja. Mislim da je svu ljubav koju je imala u sebi vešto čuvala
i davala meni.
Jednog jutra
majci je iznenada pozlilo, nije imala snage ni kod lekara u grad da ode.
Sledećeg dana je otišla, ali se vratila veoma zabrinuta. Iz dana u dan bilo joj
je sve lošije... Morala je u bolnicu. Jednom nedeljno sam je obilazio. Dočekivala
me je sa osmehom, ali i sa tugom na licu, čiji izvor nikako nisam mogao da
shvatim. Na odlasku bi me uvek ispratila dugim pogledom i rečima: „Čuvaj se sine
i uvek budi dobar prema svakome.“ Nisam ni slutio da se to majka polako i sa
puno ljubavi oprašta od mene, jer su joj lekari već rekli da boluje od bolesti
koja se teško leči.
Dan kada je
umrla nikada neću zaboraviti. Tog jutra, kao i obično, spremao sam se za
odlazak u posetu. Bio sam neobično veseo što ću je ponovo videti, spremajući se
da joj puno toga kažem i bodrim je za oporavak. Sa mnom je pošla i moja baka, mamina
mama. Ušli smo u bolničku sobu. Krevet u kojem je majka ležala bio je prazan.
Istog trenutka se pojavila bolničaraka pitajući koga tražimo. Čuvši majčino ime,
hitro se okrenula i izašla. Ubrzo se pojavila u prisustvu lekara. Osetio sam da nešto nije u redu, kad je lekar rekao:
„Bojana je jutros preminula.“ Tlo pod nogama kao da je počelo da se gubi, osetio
sam vrtlog u glavi. Rukom sam se uhvatio za ram kreveta kako ne bih pao. Pitao
sam se zašto, kad je imala svega 36 godina.
Danima sam
patio zbog gubitka majke. Neprekidna bol mi je oduzimala snagu. Sulude ideje su
mi se motale po glavi.
Jedne noći
majka mi je došla u san. Pojavila se u dvorištu naše kuće obučena u dugu belu
haljinu, koja je lepršala oko nje. Bože kako je bila lepa. Videvši je, bio sam
jako iznenađen, jer sam znao da je umrla, ali istog trenutka osetio sam njenu
ljubav i radost koja me je ispunila. Nežno me je zagrlila. Iz mene su izletele
reči. „Mama, gde sada živiš? Kako ti je tamo?“ Polako, prosto lebdeći, podigla je
ruku usmeravajući je ka istoku. Pogledao sam u tom pravcu i ugledao čudnu,
nesvakidašnju svetlost koja se odjednom pojavila. Rekla je: „Tamo živim i mnogo
mi je lepo.“ Od tog dana tugu više nisam osećao. Često sam bacao pogled ka istoku
znajući da je ona tamo negde. Nikada je više nisam sanjao, ali sam u pojedinim
teškim trenucima života osećao njeno prisustvo koje mi je uvek davalo snagu da
se podignem i nastavim dalje.
Dragan Pavlović