Toliko sam slušao, živio iz bliske obiteljske blizine sve te priče, životno-ljudski hod po trnju neljudskom rukom podmetanja, to trnje, krvav korak za korakom...
Zagledajući se u živote teško sam pronalazio u sebi punost vjere i uvjerenja povjerovati u sve. Vjerovati kako im se sve to događa. A upravo to je i bila poenta tih okota od tmine što se zaogrnuše književnim ogrtačem, ispod kog je rasčovječnosti najviše. Povjerovati u što se sve može pretvoriti čovjek, i što sve može učiniti i činiti drugome čovjeku, književniku, Hrvatu, hrvatska književna mafija.
Onda se to počelo događati meni, kada je jedan od tih istaknuti književni mafijaša prepjevao moju poemu: Ustani kada kažeš Vukovar i potpisao je svojim imenom. Onda je krenula po Zadru hajka za mnom, i ne samo po Zadru. Nazivale su se redakcije časopisa u kojima sam objavljivao, da me ne objavljuju više. Nudile su im se (urednicima) za tu uslugu razne književne i ine nagrade, imenovanja, namještenja... Neki su pristali na isto, neki su ostali ljudi, jer Veliko je biti čovjek. Ostali ono što su oduvijek i bili: istinski, čistoga obraza ljudi, upućujući te kanalizacijskih kanala UDB-e štakore, da se obrate svom duhovniku dok je još u njima i trunka ljudskoga svjetla. Bonis nocet, qui malis parcit (Dobrima škodi tko štedi zle) Seneca, De morib. 114.
Od jednoga urednika uglednoga književnoga časopisa jedan od huškaća/pljuvača, umalo ne popi grdne batine bacivši se na mene sa svim tim uhodanim udbaškim gnusobama, ne znajući ništa o uredniku kom se obraća. Krenu u onom svom bolesnom zanosu pljuvati po meni pred tim urednikom uz kog sam rastao i s kim sam proveo najveći dio svog djetinjstva, koji mi dođe daljnja rodbina.
Sve te dane hajke za mnom, koja i dalje nesmiljeno traje, iz misli mi ne izlazi književnik i znanstvenik Rajko Glibo. Sve one njegove riječi. Sva ona događanja njemu. Taj uhodani kako je stalno govorio: udbaški šablon. Sva ta štakorizacija književno-mafijaški štakora, obojeni udbaškom piturom zastave svih boja. Ta umreženost, usustavljenost vrzinoga kola, zivkanje sve i svakoga tko ima ikakve veze sa mnom. Telefonsko zivkanje mojih poslodavaca, i u tim razgovorima na prepad bacanja blata po meni. Ucjene mnogih. Zaustavljanje ljudi po ulici... onih kojima bih napisao recenziju, uredio knjigu... s kojima bih održao koju književnu večer.
Dovoljno je pogledati predsjedništvo DHK. Sva ta imena... I usporediti ih sa ogrankom DHK u Zadru. Svi su tu umreženi, kojima nije zadatak da promoviraju nove književnike. Potiču književno djelovanje. Već suprotno tome, spriječit svim sredstvima udbaške mašinerije svakoga tko podigne glavu mimo njihovoga znanja. Dovoljno je reći kako je predsjednik Ogranka DHK Zadar bio predsjednik istoga dvadeset godina i… dok nisam preko medija uspio doprinijeti njegovoj smjeni, a da se predsjednik DHK ni iza uha ne počeša. Onda je smijenjeni predsjednik Ogranka DHK Zadar doveo novoga predsjednika i rekao okupljenima kako im je on novi predsjednik, bez da je stigao itko riječ reći.
Neki promatrači vide mafiju kao niz karakteristika duboko ukorijenjenih u popularnu kulturu, kao način življenja. Sicilijanski etnograf Đuzepe Pitre je krajem XIX, stoljeća to ilustrirao riječima: Mafija je svijest o vlastitoj vrijednosti, prenapuhani koncept individualne snage kao jedinog faktora u rješavanju sukoba u svakom interesu ili ideji. (Giuseppe Pitre: Usi e costumi, credeze e pregiudizi del popolo siciliano, Palermo: L. Pedone Lauril, 1889.)
Kako sam već pisao u Hemingvej iz Zemunika Donjeg, svi su dovučeni u ovaj ogranak sa svih strana samo da ih nitko ne nadglasa, a koji sa Zadrom nemaju ni slovo Z, Đ. V. (iz nekog Bogu-znanoga mjesto u Slavoniji) I. Š. znanstvenik vrli, doktor brzi iz Splita... Prognanik iz Tuzle L. F... i živa plejada još „fetilnih“ Zadrana... s prvom violinom udruge Stamać Antom, (vjerojatno je sada izabran novi „kum“) o kom bi se za USKOK interesatnih podataka dalo obrazložiti: Najviše primljenih članova u DHK za njegovoga mandata gdje je u više navrata književnik i znanstvenik Glibo isticao i pisao o tome spominjući neke za koje je tvrdio da su platili svoj prijem i koliko Anti Stamaću. (Za života Ante Stamaća, pisao sam isti ovaj tekst, održano je predsjedništvo DHK. Nisam pobornik onoga: O pokojniku sve najbolje. I o pokojniku istinu. Mnogi godinama ukazuju na njegovu prepisivačinu njemačkih autora.
Znanstvena zajednica šuti. Snom mrtvijem sniva. Prepisani znanstveni radovi cvatu ko ni u jednoj drugoj znanstvenoj zajednici. Ti i takvi mentori promoviraju te i takve brze doktore. Onda stupa na scenu narodna poslovica: vrana vrani oči ne vadi, ili nam se javi tako običan-udomaćen među nama srpski satiričar Radoje Domanović sa svojim Mrtvim morem, i nama postaje misao vodilja te satire: Ne talasaj!- misao vodilja!?
Jednako isto je ako ne i gore i u Društvu hrvatskih književnika, ista klika, ista zla-rabota, samo jača i umreženija književna mafija, uz predsjednika fikusa kog ismijavaju po Zadru isti ti koji mu glavu nosaju.
Jadno i žalosno na što je spalo Društvo hrvatskih književnika. Malo je jedna knjiga za navesti sve te vjerovali-ili ne podatke. Jedva da bi ih skupila i jedna opsežnija enciklopedija s naslovom: Hrvatska književna mafija.
Zamislite do koje je mjere to otišlo da svoje ponašanje i ne krije u biografiji na stranicama Društva hrvatskih književnika T. M. Bilosnić (Mister - hvalite me usta moja kada neće nitko drugi) mrtav hladan navodi, kako je on kulturna alfa i omega grada Zadra, i vrlo interesantno navodi kako je polazio ovu, pa onu školu, a nigdje se ne očituje koju je od tih škola završio. Kada mu je traženo da donese na uvid diplomu Filozofskog fakulteta na koju se poziva želeći se natovariti na leđa jednoj kulturnoj instituciji grada Zadra, nikada je ne predoči, i dalje ne odustaje od te institucije.
Dalo bi se o književnoj mafiji u nedogled. Ovo je tek prvi korak u tom smjeru, i vapaj Svevišnjem, kad institucije o tome šute i ne reagiraju, a prijemi u DHK i dalje se naplaćuju: Od munje, groma, zla vremena i hrvatske književne mafije, oslobodi nas Gospodine!
Nikola Šimić Tonin