Propast kulture i književnosti kroz prizmu likova izdavača, pisca i kritičara u romanu FLUIDI



Sviđa ti se? Javi ostalima!


     FLUIDI, novi roman Dragoga Tasića, izašao neposredno pred novu 2017. ili 7526. godinu. Njegova 14-ta knjiga. U 84. godini. Čovek piše. Ne prestaje da ga napušta ona neutaživa žeđ za izražavanjem i artikulisanjem stvarnosne slike. Na pola devete decenije života, piše i uzdiše večni život. ISPOD PRIVIDNOG MIRA I UREĐENOG ŽIVOTA kako kaže jedna od rečenica s početka romana. FLUIDI su roman koji se bavi sudbinom jednog pisca, jednog kritičara i jednog urednika i izdavača, časopisa za književnost i izdavačke kuće. Dakle, sva tri aspekta jednog književnog života, i književnog života uopšte, koji kao takav počiva na tri – neizostavna stuba, koji neminovno dolaze u međusobnu interakciju da bi književni i kulturni život uopšte mogao da se odvija. Pritom su često te tri strane – izdavač, pisac i kritičar – u neminovnom ili prećutnom sukobu. No, ovde, u romanu FLUIDI, oni su tri književna lika, materijalizovana kroz tri pojedinca, i data je slika i borba njihove pojedinačne muke, životne i književne, svako od njih, njihov pojedinačni život, odnosno ugroženost i istrajavanje.

     Roman FLUIDI se bavi sudbinom pisca, sudbinom književnosti, sudbinom kulture, odnosom države i kulture, sistema prema pojedincu, fluidnim strukturama, mešavinama, legurama, polustrukturama, polurazdvojenostima, raspolućenostima pojedinca, surovošću struktura. Raspolućenošću življenja. Raspolućenošću stvaranja.

     U fokusu romana su međusobno razdvojene a spojene priče jednog pisca, jednog izdavača i jednog kritičara. I jednog portala koji se bavi književnošću, okolo te tri osnovne priče i kroz njih. I jednog elektronskog časopisa kao metafore usamljene kulture. S obzirom na tri različite priče, roman se može smatrati i kao trodelni, pa i knjiga priča. Uopšte, Dragi Tasić ima osobinu kao pisac da ima fluidna dela, bar kada se tiče njegove proze, pa neke njegove knjige priča često imaju krupniju, romanesknu strukturu a romani izgledaju kao knjige priča.

     Roman prati fluidno stanje jedne izdavačke kuće apokaliptičnog imena BIBLIK, koja se trudi da sačuva književnost od nestajanja, a koja se sama razvija i širi u književni portal BALKANSKI SPRUD i književni časopis KREATOR kao metafore opstajavanja delova van celine. ,,Država se ne bavi kulturom, katastrom, zdravljem i prosvetom naroda. Oni opstaju snagom inercije.'' Metaforama i ironijama, često i komikom i humorom, roman razmatra opstanak kulture, fluidnost književnog poziva, scene, života. Kroz tri lične odvojene sudbine, iz tri vizure i tri ugla, što daje i veću objektivnost i mogućnost sagledavanja širine, kroz sudbinu izdavača i njegovo odražavanje na njegovu ljudsku sudbinu, kroz sudbinu pisca i sudbinu kritičara. Svaki na svoj način živi svoj književni život. I svaki od njih je fluidan. Pisac sagledava i čita pa i tumači druge pisce kao kritičar, kritičar opet i sam piše, a izdavač objedinjava sve te strukture, bori se sa kritičarima i piscima, ličnom sudbinom i državom, trudeći se da i sam opstane, da čuva književnost i kulturu, ali pored toga što ih izdaje, bolest je prelazna, i sam počinje da piše. Tri pripovedača su Stric, Urnebesnik i Miljan.

     Stric je pisac. Urnebesnik je kritičar. Miljan je izdavač i književnik. Urnebesnik je kritičar ali i pesnik. Stric je pisac koji interaktira sa izdavačem i kritičarem. Sva trojica su prećutani ili sakriveni od šire javnosti. Stric je prvi i osnovni pripovedač u romanu. On sam se deli na dva pripovedača, onog nominalnog, spoljašnjeg, vidljivog – Strica, i unutrašnjeg pripovedača – Snivača (u Stricu), onog koji se često pojavljuje uveče i noću, u Stričevoj ličnosti kao Snevač, onaj koji piše.

     Već na prvoj stranici romana nalazi se rečenica ili sintagma koja možda i najbolje odslikava tu borbu čoveka u njemu samom između pisanja i življenja, pa i kritičara u piscu i pisca u kritičaru, pesnika u izdavaču ili uredniku i urednika u pesniku, i borbu ovde konkretno, između Strica i Snevača. Ta sintagma ISPOD PRIVIDNOG MIRA I UREĐENOG ŽIVOTA odslikava književni život sve trojice glavnih likova – i pisca i izdavača i kritičara. Pisac, je, ,,prećutani pisac'', kako glasi naslov jednog poglavlja i to ga trajno obeležava i muči, što proističe iz toga što je ,,knjige pisao i objavljivao u pozno doba''. Neprihvatanje ga muči i zato on svoje knjige ne prodaje nego ih poklanja. Ne zato što ne bi želeo  da ih prodaje već jer iste ,,knjižare ne prihvataju radi prodaje pod izgovorom da ih ne predstavljaju mediji, a mediji se ne obaziru na knjige kojih nema u knjižarama.'' Time je književnost stavljena u začarani krug iz koga nema izlaska. Književnost i kultura su izmeštene iz duhovnog u materijalni svet. U svet ekonomije, industrije i biznisa. ,,Ustanove u kulturi, pa i biblioteke, ne stvaraju, nego troše budžetski novac.'' Može se reći da je glavni lik romana sama književnost ili knjiga i opstanak iste u njenom suštinskom, duhovnom smislu a ne kao proizvod i tržišna roba. ,,Država nema para za nove domaće knjige. Strane nam nameću trgovci preko velikih robnih kuća, uz hranu, povrće i hemijska sredstva''. Ili, kako se to na jednom mestu u romanu kaže ,,Mediji se plaćeno bave knjigama.'' Stric, Urnebesnik i Miljan izgovaraju neke od ključnih rečenica koje zaista kroz njihhova unutarnja lomljenja i kolebanja, definišu velike probleme tranzicione kulture i književnosti s početka trećeg milenijuma nove ere i sve probleme i defekte koje ta tranziciona evropska kultura donosi.

     Potresno saznanje pisca je da se države ne bave kulturom već ,,politikom, estradom i sportom, kao u starom Rimu.'' Potresno je njegovo svedočenje: ,,Kajem se zbog poklona svojih malotiražnih knjiga. Poklonio sam ih medijima, političkim i kulturnim uglednicima. Nisu ih ni primetili.'' Zato pisac savetuje svog sinovca: ,,Sinovče, nauka i kultura, zdravlje, obrazovanje i prosveta su izraz duha naroda. U nas, politika ih gura na ivicu društva.'' Problematiku i tragiku savremenih pisaca oseća i Stričeva supruga koja oseća da ,,Strica, kao pisca, muči povređena sujeta. On piše i objavljuje knjige. A niko ih ne čita.'' Taj hladni, distancirani odnos ljudi prema knjigama, pisca prema kritičarima, kritičara prema piscima, ljudi prema piscima i književnosti, najbolje je iskazan jednom konstatacijom kritičara koji kaže ,,Poštovao sam njegovo bavljenje lepom književnošću''.  Sve se svodi na poštovanje i sve se završava sa poštovanjem. Ni makac. Ni korak dalje, ni korak bliže.

     Sam lik, kritičara, Urnebesnika, koji je i pesnik izuzetno je složen. Posebno ga muči njegova pesnička strana ličnosti, apsolutno suprotna onoj drugoj, racionalnoj, kao književnog kritičara i tu je slična polarizacija kao u slučaju Strica i Snevača.  To je zapravo sukob idealiste, maštara, i realiste, u jednoj ličnosti. To je najbolje prikazano u epizodi sa cigankom. Urnebesnik zanet maštom i idealima, zanesenošću i zaljubljenošću, misli da će ta njegova ljubav sa cigankom biti moguća. Ciganka je i metafora zabranjene žene ili opasne žene, baš kao što je opasno i bavljenje književnošću, kroz metaforu fem fatal-a, nekakvog društvenog tabua. Urnebesnikova porodica odbija i brani takvu ljubav, a ni porodica ciganke ne misli drugačije. Uprkos tome, i njenom upozorenju, on ne samo da tone u tu ljubav, već hoće i da je zaprosi. Pesnik u njemu je zanesen, kritičar uporan do beskonačnosti i besmisla. Urnebesnik je možda najsloženiji lik romana, od tri glavna lika, pored Miljana i Strica.

     Stric, u nekom trenutku za ne-vidljivost književnosti kao glavnog krivca vidi sedmu silu ili medije i novinare: ,,Redakcije nemaju novinara koji bi se bavili predstavljanjem knjiga.'' Stric je, kao i svaki pisac, neumoljiv. Ne odustaje, uprkos razočarenjima: ,,Knjige im šaljem sa nadom da će da progovore o njima.'' ,,U obljutavelom svetu fluidi odbacuju razum i umetnost, da se ne bi dizale zavese sa politikom pomućene socijalne svesti.'' ,,Rangirači posao vrše za novac.'' Time su novinari, mediji pa i književni kritičari suštinski prokazani. ,,Plati medije, preko noći će se znati sve o tvojim knjigama. I više, no što one sadrže.'' Tu fluidnost, raspolućenost, tragičnost i duševnu egzistenciju pisaca lepo opisuje jedan Urnebesnikov unutrašnji monolog: ,,Moram da se sastavim, da budem ceo.''

     Supruga Strica savetuje ,,Počni i ti da pišeš'' na šta Stric odgovara: ,,Samo mi pisanje nedostaje''. Lik Strine je veza između Strica i Snevača. Strina je razum, Snevač je pisac. ,,Razmisli malo, treba li i dalje da truliš pišući knjige?'' A Stric odgovara: ,,Pisanje je neka vrsta strasti, korisna u starosti.'' Time se ova knjiga približava nekakvoj vrsti romanesknog traktata o pisanju ili raspravi o pisanju i suštini pisanja. Fluidnost življenja i fluidnost pisanja artikulišu se rečenicom: ,,Nemamo rase, nemamo vere, ni uverenja.'' San koji sneva Stric o ženidbi i biranju između dve devojke je metafora kolebanja između dve vrste pisanja. ,,Plavuša želi da budem realni pisac, bio priznat ili ne bio. Crnka je fantasta, hoće upornim pisanjem da probijem zid ćutanja o mojim knjigama.''

    Posebno je zanimljiv susret Urnebesnika i Strica, kojom prilikom je Stric ispevao pesmu:

Pesnik sam neizlečiv,
umreću u parku
na klupi.
Moj štap će pasti kraj mene,
Te dve sene
Tamniće tiho,
Tiše,
I niko nas neće,
Videti više.  

                                                          (str 49.)


     Stric, koji je romanopisac, daje opis Urnebesnika, koji je pesnik i kritičar. U tom opisu izuzetno je zanimljiva vizija pesničke ličnosti, karaktera, pesničke psihopatologije: ,,On će zaboravljen i sam umreti u parku, sa štapom koji mu ne treba. Nikad ga ne vidim da se poštapa. Vodi me pod rukom, ja se oslanjam na njega. Izmotava se, nastran pesnik. Poriče realnost, iskrivljuje je fantazijom.'' To kako Stric vidi Urnebesnika je izgleda ta večita polarizacija između romanopisaca i pesnika, idealista i realista, romantizma i realizma. Iako to nije sad moderno reći, jer će se naći hiljade onih sa naučenim rečenicama iz teorije književnosti o prevaziđenoj podeli na pesnike i prozce, te da ima i onih koji pišu i prozu i poeziju. Da, ali ima onih koji ceo život pišu poeziju, ali nikad ne napišu roman. A ima i takođe trajno obeleženih proznih karaktera sa ponekom pesničkom knjigom, kao što ima i pesnika koji pišu romane, ali i ti njihovi romani imaju neki pesnički karakter.




     Često se u romanu FLUDI komikom, humorom pa i ironijom predstavljaju pisci i pisanje kao poziv. Tako jedna žena, psiholog, posle izvršene seanse nad Stricem stručno definiše: ,,Boluješ od književne strasti... imaš neurozu neuspelog umetnika, koji je posle par napisanih knjiga, uobrazio da je u srpskoj kulturi prećutani genije.'' Konačna dijagnoza koju mu na kraju daje – književni neurotik.

     Treći glavni lik u romanu je Miljan, izdavač pre svega, kulturni pregalac, književnik i vlasnik internet portala za umetnost BALKANSKI SPRUD i književnog časopisa KREATOR. Miljan je zapravo bio prozor u svet Stricu i njegovim knjigama. ,,Internet otvara pisce javnosti.'' Miljan je kompleksan lik. Za razliku od  Strica koji je pisac, i Urnebesnika koji je kritičar, Miljan je izdavač i on mora da razmišlja i kao pisac i kao kritičar. On objedinjuje te dve funkcije i zato ga odlikuje razumevanje, tolerancija, smirenost, saosećajnost. I on fluidira u više pravaca, i u izdavačku kuću koju vodi, i u portal za umetnost i u časopis za književnost koje osniva, organizuje, održava, uređuje i vodi, a pored toga i sam piše. Svi su oni, sva trojica, kako se u ovom romanu na jednom mestu kaže – ,,književni fluidi u razređenoj i otisnutoj atmosferi duha.'' Na žalost novina i medija, i na njihovu odgovornost, internet postaje ,,glasnik književnih dela''. Miljan je pored toga što se bavi kulturom elektronskih časopisa bez ikakve naknade i izdavaštvom koje tek osniva radnik jednog dečjeg sirotišta. Progone ga slike iz devedesetih. Pedagog. Zato je i dobar urednik i izdavač, što ima razumevanja za sve probleme i želi svima da pomogne. Progoni ga socijalno propadanje njegovog naroda i natpis ,,Nezaposlenima zabranjen ulaz''. Miljan je za razliku od Urnebesnika koji je često sa one strane uma i Strica obuzetog književnošću i svojim prošlim i budućim knjigama najsmireniji lik, pun saosećajnosti i neke vrste socijalnog poriva, socijalne utemeljenosti koja traje i istrajava njegovim radom u kulturi. Njegov posao od koga zarađuje za hleb je kako stoji u romanu ,,da nauči štićenike bez porodice, da se smeju i raduju... Da osvajaju svet koji je uvek bolji od onoga koji su doživeli.'' Sve se to uklapa i prenosi u njegovo izdavaštvo i borbu za kulturu, gde, sa jedne strane, hoće svakog da objavi i pomogne, a sa druge kroz svoj portal BALKANSKI SPRUD trudi se za očuvanje i aktuelnost vesti iz umetnosti celog Balkana i kroz elektronski časopis KREATOR da objavljuje manje poznate i nepoznate mlade pisce i čini razne druge akcije i socijalne apele.

     Urnebesnik je najmlađi od sve trojice. Iz života pamti Kruševac i izmešteni Lajakovac. Iako tu živi kaže da Kruševac samo posećuje a zapravo, kao nezaposleni profesor književnosti, živi u Lajakovcu. Urnebesnik je lik dat kombinacijom komike i tragike: ,,Zalud pokazujem uposliteljima na potvrdu fakulteta da sam profesor. Diplomu ne traže. Šta će njima moja diploma?'' Urnebesnik, kao kritičar i diplomirani profesor književnosti, i autor par knjiga ne može da doživi egzistencijalno uhlebljenje. ,,Krade bogu dane. Ne jede zajednički srpski hleb.'' Kako stoji u romanu. Realističan je, gotovo naturalističan njegov opis: ,,Profesor je moja profesija, književnost je moja opsesija.'' ,,Kako mogu, bez posla i plate, duhom da opipavam svet i da ga pisanjem i pevanjem spašavam od njega samoga? Sedim u sobi i zurim u tavan. Čitam molitvu državi i vremenu, nemoćnim roditeljima i moćnom Bogu, da me usliše, samo da me uposle. Ili da mi daju novac, ja sam umetnik, ja imam posao, ali ga niko ne plaća i pored njegove uzvišenosti.''

     Ti vapaji Urnebesnika za poboljšanjem njegove tragične sudbine ostaju neuslišeni. Kao i vapaji Strica da će bar neko njegovo delo biti vidljivije javnosti. Kao i nade Miljana da će država prepoznati njegove izdavačke napore i očuvanje kulture. No, od sve trojice, Urnebesnikova pozicija je najgora. On živi bez novca i besni: ,,Objavljujem dela preko besplatnih književnih portala za srpski narod. Bogatim mu kulturu. Duhovnu stranu života. Besplatno brinem o njoj, ožalošćenoj i omršaveloj. Mi nezaposleni brinemo o kulturi svih.'' ,,Školovali me za državni posao, posao u državi – za narod. Posao koji ne postoji.'' Ovim citatima iz knjige FLUIDI unižava se sa razlogom samo studiranje književnosti u ovoj zemlji i dovodi do besmisla, a tragično je što je to potpuno tačno.

     Urednici medija su nezainteresovani za slobodne pisce i knjige bez patronata. ,,O tim knjigama ni reči u javnosti.'' Zato Stric piše pripovetku ,,Konkurs'' a Miljan je objavljuje u Kreatoru. Sama priča je dvosmislena – ona je i realna pripovetka i književni konkurs – dosetka. U priči koja je javno objavljena u jednom književnom časopisu pisac – kroz tu priču – bira čitaoce svojih knjiga i kritičare koji će ih ocenjivati.

     Odnos društva i okoline prema piscima je nepromenljiv kroz vekove pa i sada, u Urnebesnikovom slučaju: ,,Lajakovčani vide sa sam urnebesnik, a govore da sam besnik. Ne priznaju da sam pesnik. Utvrdili su da sam profesor neradnik. Voli dangubice, kafanice i curice. Ne voli da radi...'' ,,Istovarih kamion cepanica za ogrev. Iscepaše mi ruke i stomak za petsto dinara.''

     Stric ima drugi problem. ,,Sanjam svoje knjige. Ređe likove. Snivam ličnosti kojima ih predstavljam, po pravilu su vrlo poznate.'' Stric ne može da se pomiri sa odvratnom realnošću: ,,Politika je okupirala sve oblike života. Nju vodi svetski nerv dominacije.'' On joj se opire ,,prozom i poezijom''. Stric, kao pisac, neumoljivo veruje: ,,Kulturni nerv se može osloboditi vladavine političkog nerva.'' ,,Pre drugog svetskog rata slušao sam izborne kampanje demokrata i naprednjaka. Moj otac, naprednjak, učio me da na ulici vičem ,,Živeo Vučko''. Vučko je bio kandidat za predsednika opštine.'''

     ,,Kreator'', Miljanov elektronski časopis za književnost, metafora je slike kulturne minus-egzistencije u kvazi-državi: ,,Umesto programiranim mesečnim brojevima, Kreator teče vremenom, menja se i dopunjuje, priliv građe ga bogati, otvara mu nove stranice, stavljajući ranije u arhivu, koja čuva stvaraoce i njihova dela.'' Miljan, kao što brine o decu u sirotištu sa kojima svakodnevno radi tako i brine o brojnim mladim i starim pesnicima i piscima: ,,Oni obavezuju svojom poezijom, prozom, slikama i filmovima, stvaraju ih u oskudicama, bez sredstava. Tavore na džeparcu, ako ga dobiju. Pratimo njihove težnje i razroke sudbine.

     Opet Urnebesnik, malo drugačije živi svoju kulturnu egzistenciju. ,,Uskraćen a prisutan, ja sam poreknut kao čovek. Gde god da se pojavim, precrtavaju me kulturne institucije. I svuda prisutna vlast... Nisam besposličar, već sam bez posla. Opsednut sam nepravdom, nemaštinom... i što ne mogu u kafane.'' ,,Ležim kod kuće i psujem, jedem pa izilazim, slomljen od besa šetam uz Rasinu da rasteram tupost izgubljenosti. Da zaboravim ravnodušno ubijanje besposlenog i otrcanog umetnika.'' ,,Tromb u ruci! Vezan sam iglama i plastičnim cevčicama... Hvala roditeljima, hvala državi, hvala bolnici. Hvala ludnici!''

     Stric, takođe, živi svoju kulturnu egzistenciju. Svi oko Strica, njegova supruga, njegova deca, unuci, posebno žene zapaziše da ,,pisanje šteti'' Stričevom ,,vidu, a dugo noćno sedenje za kompjuterom i ukupnom zdravlju.'' Stric im odgovara da bi ,,prekidom pisanja – sebe brzo otpisao.'' A svoje knjige ,,predaje budućnosti, koja je jedina nadležna da ceni njihovu književnu vrednost, koju sadašnjost nije ocenila.'' Strica je porazila slika Urnebesnika, kritičara koji je ocenio neke od njegovih dela, porazila ga je slika ,,mladog uznemirenog pesnika, izgleda alkoholičara, koji vlada sobom i odaje veliki gnev prema svetu, u kome živi... uz očiglednu telesnu nesigurnost gojaznog i bolesnog mladića'' iako mu se dopao njegov ,,kritički pristup, samouverenje u književne vrednosti, jasan i bogat jezički izraz''. Zadovoljan je i prijateljstvom sa Miljanom, vlasnikom elektronskog časopisa BALKANSKI SPRUD koji je objavio njegove kraće radove, a posle i knjige, a zatim su postali i prijatelji. Za razliku od Miljana, koji je smiren i vredan, i koji baš iz socijalnih osećaja nepravde, nemira i bunta, nalazi snagu da istrajava u borbi za kulturu i za književnost, Urnebesnika socijalna i duhovna nepravda vodi u dublje nemire. ,,Piše pod pritiskom zapostavljenog gnevnog intelektualca. Niko mu ne pruža priliku da radi. Sklon je ''kafanskom protestu'' umetnika.'' ,,Neutažen, postao je svadljiv, krajnje nebrižan prema svom zdravlju.''


     Stric, najstariji od njih trojice, okrenut je porodici i svom psu. Noću je odan knjigama što ga održava u životu. On je na trećem stupnju ovozemaljskog života, za razliku od Urnebesnika koji prestaje da bude mladić u godinama, i Miljana koji tek ulazi u srednje doba. Stric i dalje radije piše nego što se prepušta uobičajenom staračkom životu. Čak i češće komunicira sa Miljanom i Urnebesnikom preko mejla i pisama a ,,telefon ne koristi zbog slabog sluha.'' ,,Ne napušta ga želja da objavi još jednu knjigu.''


     Čovek je živ dok piše.

Miloš Ristić



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Važna napomena!

Stranica na kojoj se nalazite je automatizovani servis web magazina Helly Cherry.
Redakcija našeg magazina je posvećena objavljivanju autorskog materijala. Iz tog razloga, i zbog nedostatka vremena, naša redakcija ne piše vesti i najave za nove koncerte, izdanja i razne manifestacije.
Ipak, ostavili smo mogućnost organizatorima, promoterima i svima ostalima da svoja dešavanja najave upravo putem ovog servisa. Vesti i najave koje oni šalju se automatski objavljuju na ovim stranicama (u obliku, obimu i sadržaju koji su sami odabrali) tako da naša redakcija nije odgovorna za taj deo sadržaja.

Pratite nas na Fejsbuku