Obično su tekstovi ti koji utiču na nas, čitaoce: promene nas, oplemene, nauče, nasmeju, rastuže... Retko se, međutim, dešava da oni koji čitaju – utiču na one koji pišu, retko se desi da ih inspirišu da napišu tekst o temi/ličnosti o kojoj nisu razmišljali. Kako se već neko vreme bavimo fantastikom u slikarstvu, jedan od naših čitalaca i kolega po peru, predložio je da u rubriku uvrstimo i izvrsnog nemačkog slikara Alfreda Retela. Tako se desilo da ovaj tekst pišemo po preporuci, da ne kažemo „narudžbini“, što nas neobično veseli.
Alfred Retel rođen je u Ahenu 1816. godine. Još u ranoj mladosti pokazao je sklonost ka slikanju. Tako je već u trinaestoj godini nacrtao crtež koji mu je obezbedio školovanje na akademiji u Dizeldorfu. Tokom studija, koje su trajale nekoliko godina, naslikao je sliku sv. Bonifacija (680-755), zaštitnika Nemačke, koja je privukla pažnju njegovih učitelja. U dvadesetoj godini života seli se u Frankfurt, gde radi na ilustracijama iz Starog zaveta. U periodu od 1842. do 1846. započinje seriju radova na temu Hanibalovog prelaska preko Alpa, radi na ukrašavanju crkvenih oltara i freskama koje oslikavaju podvige Karla Velikog.
Mentalno oboljeva u zrelim godinama, što se smatra posledicom traume koju je doživeo u detinjstvu. Stvarajući gotovo na granici ludila, iznedrio je neka od svojih najznačajnijih dela. Tako je, 1837. godine, naslikao „Nemezis“, za koju se pripoveda da je dovela do ludila čoveka koji ju je osvojio na lutriji. Slika, naime prikazuje boginju osvete, Nemezis, kako preko ravne livade proganja ubicu, a osvojila ju je osoba visokog ranga, koja je bila kriva za neotkriveni zločin. Naslikao je i „Smrt osvetnika“ na kojoj je prikazao Smrt na maskenbalu kako svira na ljudskim kostima kao na violini, kao i niz crteža „Ples smrti“ u tehnici Albrehta Direra, po kojima je najpoznatiji. Alfred Retel umro je 1859. u Dizeldorfu, u 43 godini života, od posledica oboljenja mozga.
Alfred Retel rođen je u Ahenu 1816. godine. Još u ranoj mladosti pokazao je sklonost ka slikanju. Tako je već u trinaestoj godini nacrtao crtež koji mu je obezbedio školovanje na akademiji u Dizeldorfu. Tokom studija, koje su trajale nekoliko godina, naslikao je sliku sv. Bonifacija (680-755), zaštitnika Nemačke, koja je privukla pažnju njegovih učitelja. U dvadesetoj godini života seli se u Frankfurt, gde radi na ilustracijama iz Starog zaveta. U periodu od 1842. do 1846. započinje seriju radova na temu Hanibalovog prelaska preko Alpa, radi na ukrašavanju crkvenih oltara i freskama koje oslikavaju podvige Karla Velikog.
Mentalno oboljeva u zrelim godinama, što se smatra posledicom traume koju je doživeo u detinjstvu. Stvarajući gotovo na granici ludila, iznedrio je neka od svojih najznačajnijih dela. Tako je, 1837. godine, naslikao „Nemezis“, za koju se pripoveda da je dovela do ludila čoveka koji ju je osvojio na lutriji. Slika, naime prikazuje boginju osvete, Nemezis, kako preko ravne livade proganja ubicu, a osvojila ju je osoba visokog ranga, koja je bila kriva za neotkriveni zločin. Naslikao je i „Smrt osvetnika“ na kojoj je prikazao Smrt na maskenbalu kako svira na ljudskim kostima kao na violini, kao i niz crteža „Ples smrti“ u tehnici Albrehta Direra, po kojima je najpoznatiji. Alfred Retel umro je 1859. u Dizeldorfu, u 43 godini života, od posledica oboljenja mozga.
Prevela i priredila Tamara Lujak