(Ljiljana
Bulajić: „Freja“, roman, IP „Adresa“, Novi Sad, 2014.)
Veoma retko
mi se desi da pročitam i neku izvrsno napisanu knjigu ženskog romansijera,
pripadnice t. zv. „ženskog pisma“. Čini me srećnim i zadovoljnim što sam došao
do briljantno napisane knjige koja me „uzdrmala“, u pravom smislu reči. Četvrta
knjiga, roman „Freja“ Ljiljane Bulajić, bukvalno me „zakovala“ na svojim
stranicama uzbudljivošću, elokvencijom i neuobičajenom smelošću koju je autorka
postigla u svakom pogledu.
Ako dublje
analiziramo sintaksičke vrednosti ovog romana, teško ćemo skri(va)ti svoje
oduševljenje. Jer, Ljiljana Bulajić je rođeni erudita, a takve pisce je milina
čitati! Ona piše sa neverovatnom lakoćom, „raspamećuje“ čitaoca (poput mene)
svojom elegantnom rečenicom. Često je ona poduga čime se postiže efekat
prividnog ubrzo, kratkom rečenicom preobratila u književnika koji unosi
atmosferu oštre napetosti u svoje delo. Naročito mi se dopada to njeno
„insistiranje“ na rečima. Naime, ponekad ume završiti misao jednom reči - stavi
tačku - i novu rečenicu započne (is)tom reči: „A onda se to dogodilo. Dogodilo
se iznenada i bez jasnog povoda“ (str. 19; Početak) To je samo jedna od
veština pripovedanja ove po svemu
ozbiljne i sjajne pripovedačice!
Kao što je
čuveni Džordž Bifon lepo rekao: „Stil je čovek sam“, tako nam i Ljiljana
Bulajić nudi neviđene (po)slastice u romanu „Freja“. Samo jedna od njih je
uvođenje epistolarne forme – pisama. Reklo bi se prevaziđenih u doba
elektronske pošte i brzog načina življenja koje ruši sve „bajate“ oblike i
tradicionalnu komunikaciju. Ovde ih pronalazimo nekoliko, rasute poput bisera
iz ogrlice. Autorka „probija led“ u Delu Prvom, gde se obraća svojoj „Dragoj
tetki“ (str. 26-29), objašnjavajući neke od razloga svoga poduzetnog duha,
pronalazeći u njoj svojevrsnog ispovednika – posrednika do vrlog čitaoca. Kako
je samo ljupko i domišljato izvela poređenje tetke i njenog muža sa omiljenim
junacima iz crtića „Betty i Fred Kremenko“! Pismo je napisano i otposlano u
monologu, premda se sa tetkom ostvaruje neki latentni oblik dijaloga. I baš to
dvoje, kao najfunkcionalniji elementi stila: mudri monolozi i besprekorno
izvedeni, sočni i narodni, a ne „nategnuti dijalozi“, kojima se lepo nijansiraju protagonisti
romana čine delo još zanimljivijim. Njih – aktera (centralni: Freja i više
epizodnih!) je dosta: tetka Marija i tetak Žarko, Puk, „Džek“ (Zoran),
Kristijan, Stefan, rođak Andrija, šumar Milivoje, mama Anđelija i starica Boja.
Zahvaljujući ovim plastično opisanim akterima, Ljiljana Bulajić je postigla
maksimalnu filmičnost svoga romanesknog štiva! Naprosto se nemoguće odupreti
ličnom šarmu kojim pleni autorka, njenom „razmahivanju“ kod pojedinosti ili
uočavanja detalja što bi često promaklo i oku sokolovom! Priznajem da me „osvojila“
svojim dijalozima kojima “boji” karaktere svojih junaka. Premda su i njeni
monolozi tako sazrele prirode da im se ne može uputiti bilo kakav prigovor. Ne
mogu da odolim, a da ne izdvojim ovaj iz obilja „demonstriranja dometa jezičkog
laboratorija i neuhvatljivih puteva jezičkog egzibicionizma“. Znatnije
obrazovan čitalac nailaziće na ukrase u delu, poput anglizama, latinizama,
germanizama i obilate natopljenosti žargonom iz danskog jezika, što intenzivno
pridonosi bogatstvu inače raskošnog stila koji se nudi čitaocu! Ovakva se
knjiga – roman, uistinu, retko piše, a čitalac se kroz ove more stranih reči i
žargona kreće/čita, kao kroz “džunglu”!
Na neki
način, ovo delo se može razumeti kao ispitivanje mnogih odnosa i svojevrsna
istraga svestrane radoznalice...
Ono što
naročito oduševljava je opalizacija reči. Semantički sloj koji se preliva kao
boje (pozne) jeseni u krošnjama stabala/drveća, u prirodi. Ljiljana Bulajić je
uspela da uvede višeznačenjsko u svoj tekst, dodatno proširujući i dimenzionirajući
reči. Ona je na taj način beskrajno obogatila radnju koja višestruko meandrira.
Blagoslovljena svaka autorka poput ove, čiji nas književnoumetnički prosede
pripovedanja ostavi bez daha dok otčitavamo stranice uzbudljivog romana
“Freja”!
Nezirović
Senahid