Sedim na
krevetu leđima naslonjen na jastuk. Kroz prozor posmatram kako se u dvorištu
mačka igra sa još uvek živim mišem kojeg je ulovila. Čas ga baca levo, čas desno.
Može joj se. Zakon jačeg, isti u životinjskom kao i u ljudskom rodu. Čovek
kasno shvati da je život kurva. Jebena sudbina. Planiraš jedno, a desi se
totalno suprotno. Evo, na primer, meni. Završiš faks, zaposliš se, počneš da
zarađuješ neku crkavicu, i onda se sve to sruši. Jednom opaučiš ženu, onako iz
ramena, ona te tuži, i završiš ovde na lečenju. To što je ona mene prva napala
nožem, sudija nije ni pomenuo. Dobro, jesam se malo pipkao sa njenom
koleginicom sa posla, ali ništa ozbiljno. Ne očekujete valjda da čovek celog
života gleda u jedne iste sise, koje su,
među nama, već počele previše da vise.
Prvih par
dana u ustanovi je privikavanje. Posle toga shvatiš kako je velika većina
„ludaka“ normalnija od osoblja i ljudi napolju. Ovde ne postoji lek za ludilo,
ovde možeš samo još više da poludiš. Vremenom počne da te boli kurac za sve. I
za posao, i za lovu, i za žene. Malo ti bude krivo što ne možeš da gledaš
fudbal uživo, ali navikneš se na kablovsku. Bar ne moraš da je plaćaš redovno
kao kod kuće. Najveća kriza nastaje prilikom razgovora sa doktorom zaduženim da
proceni da li si sposoban za nastavak normalnog života napolju. Daju ti lažnu
nadu, napališ se kao sad će da me puste, pa kad odem u kafanu, al’ ’oćeš kurac.
Uvek procene da još uvek nisi spreman. Odbili su me tri puta. Danas je četvrti
razgovor. Od njega zavisi hoće li će me pustiti napolje, kući. Svojoj kući. Ne
znam ni da li je još uvek moja. Verovatno je žena u međuvremenu dovela švalera,
promenila bravu, a moje stvari izbacila na ulicu.
Posmatram
sobu. Na sredini je prostor određen za rekreaciju, sa stolicama i stolom koji
se klati. Obezbeđenje na vratima prati svaki sumnjiv korak. Kreće i obilazak.
- Dobro
jutro, gospodo – začuo se doktor.
- Dobro
jutro, doktore!
- Ajmo
malo da pogledamo kako su nam drugari danas.
Doktor
Žarko. Uvek okružen sa bar dva radnika obezbeđenja. Da nema beli mantil,
pomislili bi da je najveći ludak ovde. Ima tu facu ko stvorenu za metalnu
šipku. Manijak kamufliran u beli mantil. Glavna zabava mu je davanje
elektrošokova pacijentima. Pali se na izraz lica koje grca u bolu dok ga struja
rascepa. Sadista. Par puta su pacijenti pokušali da ga ubiju. Najbliže je bio
izvesni Ratko, koji je uspeo da mu odgrize parče uva.
Seo je na
otoman pored vrata, pogledao liste pacijenta, i šatro počeo da piše neku
dijagnozu. Možeš misliti. Samo je prepisivao jedno isto. Gomila lekova i
struja.
-
Izvolite, priđite.
U sobi
nas šestorica. Obezbeđenje dovodi jednog po jednog. Nenad. Ovde je godinama. Za
tolike godine progovorio je tri puta. Prvi put kada je tražio da ga puste kući,
što su ovi naravno odbili, drugi put kada je za vreme bombardovanja pala bomba
u blizini ludnice, a on opsovao Klintona, i treći put kada je Branko Bošković
dao gol Dinamu iz Kijeva. Završio je u ludnici kada ga je ostavila verenica.
Saopštila mu je da odlazi s drugim. Prebio je prvo nju, pa njega lopatom, a
onda popio pola litra neke tečnosti za pranje sudova kako bi se ubio. Na svoju
žalost, pretekao je.
- Kako
smo danas? – pitao je doktor, iako je znao da ovaj ne progovara.
Sedeo je,
ćutao, buljio u jednu tačku.
- Danas
malo lekova, pa elektrošokovi... Hahaha. Idemo dalje!
Aleks.
Advokat. Doktorov miljenik. Bolje reći doktorova omiljena žrtva. Njegov rođeni
brat. Dok je bio napolju, radio je kao ugledni advokat. Nisu bili u najboljim
odnosima. Onda im je ćale preminuo, i naravno svu imovinu prepisao normalnom
sinu. Doktor je popizdeo, i zakleo se na osvetu kad-tad. Kada je Aleks zaglavio
u bolnici zbog lakšeg potresa mozga, doktor je uzeo i falsifikovao papire i
izdejstvovao da ga prebace ovde. Ovde je godinu dana. Nema šansi da izađe dok
god je pod nadzorom voljenog brata, koji mu prepravlja rezultate i pojačava
terapiju.
- Dobar
dan, Aleks!
- Kako
kome...
- Oh,
ratoborni od ranog jutra. Ništa što popodnevna terapija struje neće rešiti. Ahahahaha!
-
Krvniče, gorećeš u paklu!
- Priče,
samo prazne priče, hahaha!
Uhvatio
sam Aleksov pogled na trenutak. Pogled kojim kaže da je spreman na sve samo da
vidi sekundu doktorove patnje. Da ga vidi kako se muči, pa nek umre odmah.
-
Sledeći.
Zoran i
Goran. Od milošte zvani Zoki i Goki. Ubitačan tandem. Obojica bivši radnici
fabrike sokova i pića. Poludeli od alkohola. Kako da ne poludiš kad po ceo dan
piješ na poslu? Zokija je jednog dana, vidno pijanog, zamolio direktor da ode
kući, malo da se odmori. Ovaj mu je odgovorio kako nije lud da menja kafanu.
Tada su ga sklepali. Goran je posle nedelju dana došao u posetu noseći dva
litra rakije sakrivene ispod kaputa. Kada su videli sa kim imaju posla,
zadržali su i njega. Od njegove žene i dece je posle nedelju dana stigla torta
i pismo u kojem mole ustanovu da ga ne vraćaju nazad. Sa njima je lako. Zgutaju
se lekovima i u stanju su da spavaju po 20 sati.
-
Doktore, doktore, daj malo rakije! – drao se Zoki.
- Može i
pivo, doktore, i pivo! – dobacivao je Goran.
Hm, i
tako svaki dan. Sledeći je Vlada. Vlada Radio. Nadimak Radio dobio je jer
nikada nije zatvarao usta. Non-stop je nešto mleo. Pokušao je par puta da se
ubije žiletom dok je bio napolju. Ožiljci od kojih ti se diže kosa na glavi.
Pokušao bi opet samo da dobije priliku. Sto puta mi je opisivao svoje pokušaje
sečenja. „To ti je najlepši osećaj na svetu. Osetiš prvo neverovatnu hladnoću,
a zatim ogromnu vrućinu dok gledaš kako krv polako ističe iz tebe praveći
vijugave putiće...“ Sreća pa nije u krevetu pored mog...
Sedimo za
stolom. Pokušavamo da započnemo partiju ne ljuti se čoveče. Svi bi da igraju, a
mesta ima samo za četvoricu. Zoran i Goran pristaju da igraju kao jedan. Na
Vladu ne računamo, priča sam sa sobom i trči oko stola. Bacamo kockice. Aleks
igra normalno, ne podjebava, poštuje pravila. Nenad ćuti, osvrće se non-stop. Zoran
i Goran pokušavaju da ukradu bar jedno polje. Meni je svejedno. Pobednik
sigurno ne dobija plaketu i vikend napolju. Vlada je naglo prestao da govori.
Pritrčao nam je, oteo kockicu i dve figurice sa stola, i progutao ih.
Obezbeđenje ga obara i odvodi na pregled. Odustajemo. Prebacuju nas u glavnu
salu sa pacijentima iz ostalih soba. Pustaju nam TV. Sedamo u prva dva reda. Na
TV-u prenos skupštine.
- Jebem
li vam majku hohštaplersku!!! – drao se neko iz pozadine.
- Tišina
– uzvratilo je obezbeđenje.
- Ja
možda jesam lud, ali nisam glup! Gasi ove lopove!
Pravo
kaže čovek. Prišla mi je sestra.
- Možete
ući u ordinaciju. Glavni doktor je stigao.
Ustao
sam. Obezbeđenje me prati. Ulazim. U ordinaciji doktor i advokat moje žene.
Biće veselo.
- Dobar
dan.
- Dobar
dan.
- Kako
ste?
- Nije
loše.
- Ovo je
advokat...
- Znam ko
je dotični, nije potrebno predstavljanje.
- Dakle,
gospodin advokat je došao da vam saopšti nešto.
- Hm...
Ovako. Vaša žena je podnela zahtev za razvod braka. Zahtevala je i zabranu
vašeg prilaska na 500 metara. To je potvrdio sud. Takođe, dobila je dozvolu
boravka u vašem stanu dok se ne okonča brakorazvodni postupak i ne uvrdi šta je
čije...
- A to
nije sve – ubacio se doktor - Rešio sam da vas pustim! Ali ima još dobrih
vesti. Recite mu.
-
Razgovarao sam sa vašim bivšim poslodavcem – nastavio je advokat – Izdejstvovao
sam da vas vrati na posao. Doduše, ne na isto radno mesto. Ovo je slabije
plaćeno, ali imaćete dovoljno za plaćanje alimentacije. Šta kažete? Dobre
vesti, zar ne?
Posmatram
ih. Čas jednog, čas drugog. Znači izbačen sam na ulicu. Čeka me potucanje po
privatnim memljivim stanovima u kojima ću živeti od danas do sutra od „velike
plate“. Guranje u gradskom prevozu, samosažaljevanje i buđenje pored kurvi ciganki
sa štajge. Suva hrana, smrdljiv veš, cipele koje žuljaju. Plus svakodnevno rano
ustajanje i dirinčenje na poslu. Ne, hvala. Ionako sam se skoro navikao na
elektrošokove i šarene pilule. Košulja mi bolje stoji kada je zakopčana preko
leđa. A i zgotivio sam se sa ekipom iz sobe. Ustao sam lagano. Sa nestrpljenjem
su očekivali odgovor. Popeo sam se na stolicu i zabacio glavu unazad. Zalajao
sam snažno, onako, iz dubine duše...Vojislav Vukomanović