„Vruće je. Otvori prozor.“
„Misliš!“ – reče Sebastijan nezainteresirano ne dižući pogled s prekjučerašnjih dnevnih novina.
„Nema se tu što misliti. Vruće je i treba otvoriti prozor. Pomalo i smrdi. Bliži si i otvori prozor.Prozor! Otvori! Ostavi te glupe novine i otvori blesavi prozor.“ – sad već iznervirano zbog Sebastijanove opaske, Ema uz rečeno, prijekorno pogledaSebastijana i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Sebastijanovom opaskom Ema izvadi pištolj i ubije ga. Naravno s dva metka, jer nikad nisi siguran. Što ako se kreten samo onesvijestio ili se pravi mrtav. Za svaki slučaj, prvi gdje opali, a drugi ravno u glavu. Nered u stanu ionako će počistiti njegova slijepa majka. Neće primijetiti da čisti krv, razmrvljene kosti i komadiće mesa, kože, kose i mozga. Slijepa je i stara i… ostali osjetilni organi više joj nisu kao nekad.Valjda neće primijetiti, ako ikad i dođe. Sin joj je neuredan. Razbacana odjeća i obuća posvuda. Suđe u sudoperu najbolje je politi benzinom i zapaliti, zbog dezinfekcije, smrada i insekata. Flaše od piva i jeftinog vina nezaobilazni su rekvizit koje ne možeš promašiti prolazeći stanom. Sve je tako neuredno, sve nekako visi posvuda i zidovi su pljesnivi icrni.
„Baš dobro, idemo dalje. Sad opet mogu što hoću. Briga me što će me suditi. Prije toga morajume uhvatiti ili što ti ja znam što već ne. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati, a danas, danas je lijep dan. Malo je prohladno, ali dobro je. Temperatura se diže.“ – promrmljala je Ema, uzela jaknu i otišla iz stana. Navečer će raskomadati Sebastijana. Spakirat će ga u plastične vrećice i baciti u rijeku. Ona uvijek teče i vjerojatno će odnijetiSebastijanove ostatke daleko odavde. Daleko od svega, samo prije bacanja ostataka u rijeku, komad po komad morat će izvaditi iz plastične vrećice, kako bi priroda učinila svoje. Ribe i rakovi opet će večeras imati gozbu. Ipak, Sebastijan nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je okusio Emin bijes. Kad Ema poludi, onda joj je bolje maknuti se s puta. Ništa, baš ništa je ne može spriječiti u nakani da napravi ono što je u tom trenu naumila. Prije mjesec dana nekog je jadnika, onako iz čiste znatiželje pitala hoće li joj zamjeriti ako ga zareže hrđavim komadom željezne pločice kojeg je pronašla u dvorištu iza zgrade u kojoj je stanovao. To dvorište, poput Sebastijanovog stana, bilo je sve samo ne dvorište. Stanarima služi za odlaganje glomaznog otpada, građevnog materijala, smeća i ostalog smeća kojeg ni cigani ne žele.
„Naravno! Može! Reži! Reži kurvopi… ti materina… – rekao joj je taj jadnik… iEma ga je, jednim potezom zarezala, duboko po trbuhu, malo ispod pupka. Jednim jedinim potezom. Zbog dramatičnosti, rekli bi kirurški precizno, ali nije. Rez je bio poprilično neravan, jer željezna pločica bila je hrđava, neravna, nazubljena i samo na malom dijelu površine oštra. Hrđa je učinila svoje. Jadniku su crijeva ispala. Zbunjeno ju je gledao nekoliko trenutaka, pridržavajući crijeva kako se ne bi prolila po prašnjavom podu. Strah od infekcije ponekad zna biti nerealan. Prašnjavi pod u tom trenutku bio mu je najmanja briga. Jadnik bi vjerojatno bio živ da tog jutra nije žvaknuo nekoliko Helexa i dva-tri Praxitena zalivši ih litrom mlakog, jeftinog piva, nakon čega je na tramvajskoj stanici, bit će prvi i posljednji put sreo Emu. Nema veze. Što je bilo, bilo je. Na kraju svi će umrijeti. Ema je unatoč svemu, svim opasnostima, mogućem uhićenju i napadu bijesne rodbine pokojnika, nastavila igrati svoju igru eliminacije nepotrebnih, uzalud stvorenih opasnih kreaturu, kojima nije dala živjeti. Još uvijek vodi dnevnik, detaljno opisujuću zadnjih devet godina što će kome napraviti, što je napravila i što će tek napraviti. Potencijalne kandidate za gozbu pronalazi slučajno. Uglavnom njoj prilaze. Valjda im je simpatična, privlačna. Poput djevojčice, razigrana i naivna. Možda im djeluje bezazleno i neodoljivo. Možda jednostavno nemaju sreće i to je to, ali koga briga. Ema je znala što mora učiniti i što će činiti do kraja ove, devete, godine. Dana za danom tražit će potencijalne kandidate. Kad ih pronađe, pustit će ih neko vrijeme, neka rede što su radili i inače. Kad im se dovoljno približi i kad stekne njihovo povjerenje eliminirat će ih, jednog po jednog zbog izopačenosti, pakosti i ostalih niskih pobuda i strasti kojima se godinama doje. Zbog opačina i poroka kojima su se naivno predali. Pokušat će riješite sve one koji povređuju druge i čine to stalno, uživajući u svojoj nadmoći nad malim, običnim ljudima. Nije da uživa u tome, ali… što se mora nije teško. Kažu, kad jednom pređeš granicu, više ništa nije teško. Sve nakon toga je jednostavno stvar rutine, samo si prije toga moraš zadati cilj, način izvršenja zadatka i krajnji rok. Sve ostalo bila bi samo jeftina improvizacija, a to rade… amateri.
„Zanimljivo!? „Danas ću ipak napraviti pauzu. Oči su mi natečene i nekako mi se muti, a ni prste više ne osjećam. Ukočeni su i kruti. Odrvenjeli poput grafitne olovke. Mogli bi se prošetati i na kavu“ – predloži Barbara Albertu, koji je pregledavao vijesti na domaćim i stranim News portalima.
„Misliš… vruće je“ – promrmlja Albert, ne dižući pogled s najnovije kritike za Barbarin posljednjistrip „Tisuću olovnih metaka do dna“ u kojoj se autor/kritičar pita koliko košta tih tisuću metaka i… jeli autorica uspjela nacrtati svih tisućui kome su u stvari oni namijenjeni. Kome…? Zlikovcima ili društvu u cjelini? Režimskim političarima, beskorisnim mladim ljevičarima/desničarimai njihovim idolima, njihovoj nerođenoj djeci ilitrenutnim životnim partnerima/partnericama. Ljudskoj gluposti, cenzorima, kritičarima ili bahatim pojedincima. Možda su namijenjeni svima nama i svim našim reinkarniranim replikama od kojih smo nastali, koje jesmo ili ćemo tek postati u nekom od tisuću paralelnih svjetova, za koje potplaćeni radnici izrađuju tisuće i tisućemalih olovnih metaka u nehumanim uvjetima, bez prava na pauzu i odmor tijekom vikenda.
„Sve u svemu zaključuje taj autor/kritičar kako si opet, po tko zna koji put, profesionalno kao ilustrator teksta – scenarija, postigla uspjeh u prikazu naracije kombinacijom opće kulture, socijalne osjetljivosti i umjetničkog znanja, bla-bla-bla… vješto balansirajući između fantastike kao fikcije i nestvarne realnosti u kojoj se svatko od nas, bilo kad i bilo gdje može naći. Svaka čast. Moraš to i sama vidjeti. Ovo je vrh.“ – reče Albert, veselo podižući glavu.
„Nema se tu što misliti? Nema se tu što vidjeti. Nema! – ponovi Barbara još nekoliko puta iznenađena Albertovom opaskom i nepotrebnim blebetanjem.Prijekorno ga pogleda i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Albertovom opaskom, Barbara izvadi pištolj i uperi mu ga u glavu. Albert je zanijemio. Trenutak tišine i onda – fljus, fljus i tako još nekoliko fljusova dok se spremnik nije ispraznio. Barbara pobjedonosno približi cijev Nerf super soakerhydrostorm pištolja na vodu ustima i puhne zaostale balončiće govoreći – „Sad više ne možeš reći kako ti je vruće. Stvarno se trebam malo razgibati. Obriši se i idemo van… na kavu…što god, svejedno.“
Igor Petrić
„Misliš!“ – reče Sebastijan nezainteresirano ne dižući pogled s prekjučerašnjih dnevnih novina.
„Nema se tu što misliti. Vruće je i treba otvoriti prozor. Pomalo i smrdi. Bliži si i otvori prozor.Prozor! Otvori! Ostavi te glupe novine i otvori blesavi prozor.“ – sad već iznervirano zbog Sebastijanove opaske, Ema uz rečeno, prijekorno pogledaSebastijana i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Sebastijanovom opaskom Ema izvadi pištolj i ubije ga. Naravno s dva metka, jer nikad nisi siguran. Što ako se kreten samo onesvijestio ili se pravi mrtav. Za svaki slučaj, prvi gdje opali, a drugi ravno u glavu. Nered u stanu ionako će počistiti njegova slijepa majka. Neće primijetiti da čisti krv, razmrvljene kosti i komadiće mesa, kože, kose i mozga. Slijepa je i stara i… ostali osjetilni organi više joj nisu kao nekad.Valjda neće primijetiti, ako ikad i dođe. Sin joj je neuredan. Razbacana odjeća i obuća posvuda. Suđe u sudoperu najbolje je politi benzinom i zapaliti, zbog dezinfekcije, smrada i insekata. Flaše od piva i jeftinog vina nezaobilazni su rekvizit koje ne možeš promašiti prolazeći stanom. Sve je tako neuredno, sve nekako visi posvuda i zidovi su pljesnivi icrni.
„Baš dobro, idemo dalje. Sad opet mogu što hoću. Briga me što će me suditi. Prije toga morajume uhvatiti ili što ti ja znam što već ne. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati, a danas, danas je lijep dan. Malo je prohladno, ali dobro je. Temperatura se diže.“ – promrmljala je Ema, uzela jaknu i otišla iz stana. Navečer će raskomadati Sebastijana. Spakirat će ga u plastične vrećice i baciti u rijeku. Ona uvijek teče i vjerojatno će odnijetiSebastijanove ostatke daleko odavde. Daleko od svega, samo prije bacanja ostataka u rijeku, komad po komad morat će izvaditi iz plastične vrećice, kako bi priroda učinila svoje. Ribe i rakovi opet će večeras imati gozbu. Ipak, Sebastijan nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je okusio Emin bijes. Kad Ema poludi, onda joj je bolje maknuti se s puta. Ništa, baš ništa je ne može spriječiti u nakani da napravi ono što je u tom trenu naumila. Prije mjesec dana nekog je jadnika, onako iz čiste znatiželje pitala hoće li joj zamjeriti ako ga zareže hrđavim komadom željezne pločice kojeg je pronašla u dvorištu iza zgrade u kojoj je stanovao. To dvorište, poput Sebastijanovog stana, bilo je sve samo ne dvorište. Stanarima služi za odlaganje glomaznog otpada, građevnog materijala, smeća i ostalog smeća kojeg ni cigani ne žele.
„Naravno! Može! Reži! Reži kurvopi… ti materina… – rekao joj je taj jadnik… iEma ga je, jednim potezom zarezala, duboko po trbuhu, malo ispod pupka. Jednim jedinim potezom. Zbog dramatičnosti, rekli bi kirurški precizno, ali nije. Rez je bio poprilično neravan, jer željezna pločica bila je hrđava, neravna, nazubljena i samo na malom dijelu površine oštra. Hrđa je učinila svoje. Jadniku su crijeva ispala. Zbunjeno ju je gledao nekoliko trenutaka, pridržavajući crijeva kako se ne bi prolila po prašnjavom podu. Strah od infekcije ponekad zna biti nerealan. Prašnjavi pod u tom trenutku bio mu je najmanja briga. Jadnik bi vjerojatno bio živ da tog jutra nije žvaknuo nekoliko Helexa i dva-tri Praxitena zalivši ih litrom mlakog, jeftinog piva, nakon čega je na tramvajskoj stanici, bit će prvi i posljednji put sreo Emu. Nema veze. Što je bilo, bilo je. Na kraju svi će umrijeti. Ema je unatoč svemu, svim opasnostima, mogućem uhićenju i napadu bijesne rodbine pokojnika, nastavila igrati svoju igru eliminacije nepotrebnih, uzalud stvorenih opasnih kreaturu, kojima nije dala živjeti. Još uvijek vodi dnevnik, detaljno opisujuću zadnjih devet godina što će kome napraviti, što je napravila i što će tek napraviti. Potencijalne kandidate za gozbu pronalazi slučajno. Uglavnom njoj prilaze. Valjda im je simpatična, privlačna. Poput djevojčice, razigrana i naivna. Možda im djeluje bezazleno i neodoljivo. Možda jednostavno nemaju sreće i to je to, ali koga briga. Ema je znala što mora učiniti i što će činiti do kraja ove, devete, godine. Dana za danom tražit će potencijalne kandidate. Kad ih pronađe, pustit će ih neko vrijeme, neka rede što su radili i inače. Kad im se dovoljno približi i kad stekne njihovo povjerenje eliminirat će ih, jednog po jednog zbog izopačenosti, pakosti i ostalih niskih pobuda i strasti kojima se godinama doje. Zbog opačina i poroka kojima su se naivno predali. Pokušat će riješite sve one koji povređuju druge i čine to stalno, uživajući u svojoj nadmoći nad malim, običnim ljudima. Nije da uživa u tome, ali… što se mora nije teško. Kažu, kad jednom pređeš granicu, više ništa nije teško. Sve nakon toga je jednostavno stvar rutine, samo si prije toga moraš zadati cilj, način izvršenja zadatka i krajnji rok. Sve ostalo bila bi samo jeftina improvizacija, a to rade… amateri.
„Zanimljivo!? „Danas ću ipak napraviti pauzu. Oči su mi natečene i nekako mi se muti, a ni prste više ne osjećam. Ukočeni su i kruti. Odrvenjeli poput grafitne olovke. Mogli bi se prošetati i na kavu“ – predloži Barbara Albertu, koji je pregledavao vijesti na domaćim i stranim News portalima.
„Misliš… vruće je“ – promrmlja Albert, ne dižući pogled s najnovije kritike za Barbarin posljednjistrip „Tisuću olovnih metaka do dna“ u kojoj se autor/kritičar pita koliko košta tih tisuću metaka i… jeli autorica uspjela nacrtati svih tisućui kome su u stvari oni namijenjeni. Kome…? Zlikovcima ili društvu u cjelini? Režimskim političarima, beskorisnim mladim ljevičarima/desničarimai njihovim idolima, njihovoj nerođenoj djeci ilitrenutnim životnim partnerima/partnericama. Ljudskoj gluposti, cenzorima, kritičarima ili bahatim pojedincima. Možda su namijenjeni svima nama i svim našim reinkarniranim replikama od kojih smo nastali, koje jesmo ili ćemo tek postati u nekom od tisuću paralelnih svjetova, za koje potplaćeni radnici izrađuju tisuće i tisućemalih olovnih metaka u nehumanim uvjetima, bez prava na pauzu i odmor tijekom vikenda.
„Sve u svemu zaključuje taj autor/kritičar kako si opet, po tko zna koji put, profesionalno kao ilustrator teksta – scenarija, postigla uspjeh u prikazu naracije kombinacijom opće kulture, socijalne osjetljivosti i umjetničkog znanja, bla-bla-bla… vješto balansirajući između fantastike kao fikcije i nestvarne realnosti u kojoj se svatko od nas, bilo kad i bilo gdje može naći. Svaka čast. Moraš to i sama vidjeti. Ovo je vrh.“ – reče Albert, veselo podižući glavu.
„Nema se tu što misliti? Nema se tu što vidjeti. Nema! – ponovi Barbara još nekoliko puta iznenađena Albertovom opaskom i nepotrebnim blebetanjem.Prijekorno ga pogleda i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Albertovom opaskom, Barbara izvadi pištolj i uperi mu ga u glavu. Albert je zanijemio. Trenutak tišine i onda – fljus, fljus i tako još nekoliko fljusova dok se spremnik nije ispraznio. Barbara pobjedonosno približi cijev Nerf super soakerhydrostorm pištolja na vodu ustima i puhne zaostale balončiće govoreći – „Sad više ne možeš reći kako ti je vruće. Stvarno se trebam malo razgibati. Obriši se i idemo van… na kavu…što god, svejedno.“
Igor Petrić