Ne mogu ga gledati ovakvog



Sviđa ti se? Javi ostalima!

 „Sve u životu treba prihvatiti za normalno“ – rekao je moj izabrani lekar, a onda mi produžio lažno bolovanje za još 2 nedelje, i podsetio me na sutrašnje okupljanje u birtiji povodom proslave njegovog razvoda braka.


Sa druge strane, moja žena je kao najbolji radnik firme dobila na poklon seminar sa dočekom nove godine u hotelu sa pet zvezdica na planini. Sa svojim šefom. Jutros je tako euforično napustila stan sa koferom da je ne očekujem da se vrati. Nikada. I to je ok. Ipak je on ostvaren, bogat čovek, udovac sa kućom na moru i vinogradom na Fruškoj gori. Pored toga što joj je i šef, on joj je i ljubavnik. Kao što reče moj izabani lekar, sve je to normalno. Jednom smo se sreli na ulici. Pitao me je čime se bavim.

„Portir, magacioner, sve po potrebi.“ – odgovorio sam.

„Zar niste Vi završili fakultet?

„Da...“

„Onda ste zasigurno isuviše lenji.“

„Barem nisam debeo“ – ništa drugo mi u tom trenutku nije palo na pamet.

Dobra stvar kod službenog puta je prazan stan. A kada dvoje idu, dva prazna stana. Pozvonio sam na vrata.

„Eeee, ajde upadaj“ – otvorila je polugola – „Pečem neku picu u kuhinji pa sam se preznojila.“

Ostavio sam jaknu na čiviluku u predsoblju i sa bocom vina krenuo ka kuhinji.

„Super miriše.“

„Aha, evo samo što nije gotovo“ – skočila je i poljubila me u usta – „Šta kažeš na jedan na brzaka? Taman dok se ohladi klopa.“

„Može.“

Krenuo sam ka spavaćoj sobi ćerke šefa moje žene. Nehotice sam zakačio magnet na frižideru koji je pričvršćivao sliku moje žene i njenog šefa na Fruškoj gori. Vratio sam je na mesto. Delovali su srećno...

*

Bosim koracima do frižidera, nespretno, nenaviknut još uvek na mrak. Klik, ručka na dole i svetlost lampe koja osvetljava šarene podne pločice. Pijem sok iz flaše u vratima. U najdonjoj pregradi voće, banane u kesi, 149,99 dinara kilogram. Iznad šerpa na tufne. Znatiželjno otvaram i gvirim. Pilav. Par pakovanja viršli, senf, krem sir, u providnom hladnjaku na samom vrhu sladoled. Prilazim prozoru. Gluvo je doba. Granica između gašenja uličnih lampi i izlaska sunca. Granica između bajatog i taze hleba u pekari koja radi celu noć. Granica između navućiću pantalone i krenuti bez cilja ili vraćanja u krevet.

„Hej, je l' sve u redu tamo?“ – čujem je iz druge sobe.

„Je, je, samo da zatvorim flašu. Hoćeš ti nešto?“

„Neću. Vrati se u krevet. Hajde da radimo ono ponovo, hihihi.“

Slatko kiselkast ukus grebucka grlo. Zatvaram vrata frižidera. Vratiću se u krevet. I radiću ono. Ponovo. Bez vađenja...


*

Za praznike ljudi najčešće pucaju. Valjda ne mogu podneti tolika, bez razloga, nasmejana lica i euforiju. Zato praznicima ne izlazim. Spuštenih roletni i spuštenih pantalona stojim ispred frižidera. Uzimam kesu sa ledom i pivo. Nameštam se ispred TV-a. Otvaram limenku i otpijam dobar gutljaj. Postavljam kesu sa ledom na međunožje. Ovoga puta praznik je pao za vikend. Dupli užas. Nuspojava praznika. Kao što je nuspojava braka preljuba, tako je i nuspojava preljube polno prenosiva bolest. Sve ima svoju nuspojavu. Počinje odbrojavanje i napolju gruvaju petarde. Na ekranu se grle, ljube i čestitaju. Izblajhana voditeljka deklamuje svoju novogodišnju odluku. Odlazim do frižidera da zamenim kesu. I pivo. Tužnim očima ga posmatram. Donosim i ja svoju. Odluku. Kondomi. Kad god budem u mogućnosti. Ne mogu ga gledati ovakvog...

Vojislav Vukomanović



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Važna napomena!

Stranica na kojoj se nalazite je automatizovani servis web magazina Helly Cherry.
Redakcija našeg magazina je posvećena objavljivanju autorskog materijala. Iz tog razloga, i zbog nedostatka vremena, naša redakcija ne piše vesti i najave za nove koncerte, izdanja i razne manifestacije.
Ipak, ostavili smo mogućnost organizatorima, promoterima i svima ostalima da svoja dešavanja najave upravo putem ovog servisa. Vesti i najave koje oni šalju se automatski objavljuju na ovim stranicama (u obliku, obimu i sadržaju koji su sami odabrali) tako da naša redakcija nije odgovorna za taj deo sadržaja.

Pratite nas na Fejsbuku