Pogrešno sam skrenuo kod Albukerkija. Ili negde drugde. Očigledno.
Pogrešno u svakom slučaju. Pogrešne devojke sam pratio kući i
izjavljivao im ljubav, sa pogrešnim ljudima proveo mnogo godina po
kafanama, pogrešio i pomešao, rekao ono što je trebalo da odćutim,
odćutao ono dobro. Samo pravom prosjaku možeš prepoznati strah u očima.
On nije to planirao. Da završio tako. Nisam ni ja, planirao da se rodim,
smislili su to drugi, napili se, napravili kermes, olupali babin servis
iz miraza za 12 osoba.
Auto jutros nije hteo da upali. Probao
sam par puta, izgurao ga na ler na nizbrdicu, probao još jednom, na
kraju ga ostavio ispod drveta na zelenoj površini na milost i nemilost
golubovima koji seru ili pauku. Zavisi ko prvi naiđe. Na putu do posla,
svakog jutra umirem. Sada je osećaj bio još jači. Okružen drugim ljudima
u autobusu, kao akrobata na žici, balansiram između njihovih strahova.
Poslao sam tri poruke psihoterapeutkinji. Ni na jednu nije odgovorila.
Prvo sam pomislio da je umrla, a onda sam je prošle nedelje ugledao na
drugoj strani ulice. Nije me videla. Ili se pravila da me nije videla.
Kada te žena kojoj daješ novac na sat, a nije u pitanju seks, iskulira, i
digne ruke od tebe, znaj da je u pitanju kvar, greška, najčešće kod
tebe, ali se potajno nadaš da je kod drugog. Kao na porodičnim
slavljima, sa žitom i svećom, veštačkim osmehom, predjelom i belolučenom
paprikom, svi željni tuđih neuspeha, upijaju svaku reč, ubeđeni da su
bezgrešni, a u stvari iščašeni, kao rame Mel Gibsona u „Smrtonosnom
oružju“.
Autobus se zaustavio. Poslednja stanica. Izašao sam napolje i shvatio da sam omašio liniju. Otišao sam u pogrešnu industrijsku zonu. Smrad trulog voća i povrća se širio sa kvantaške pijace. Neki pas je uzdgnute glave njušio vazduh. I on je ovde bio greškom. Okrenuo sam je. Trebala mi je pomoć. Da dođe, da me odveze odavde, da joj samo čujem glas. „Halo“ – hrapavi muški glas se čuo sa druge strane. Pogrešni autobusi uvek voze na pogrešna mesta. Po pogrešnom autobuskom stajalištu šetam, zbunjeno gledam pogrešne brojeve linija. A pogrešni brojevi nikada nisu zauzeti...
Vojislav Vukomanović
Autobus se zaustavio. Poslednja stanica. Izašao sam napolje i shvatio da sam omašio liniju. Otišao sam u pogrešnu industrijsku zonu. Smrad trulog voća i povrća se širio sa kvantaške pijace. Neki pas je uzdgnute glave njušio vazduh. I on je ovde bio greškom. Okrenuo sam je. Trebala mi je pomoć. Da dođe, da me odveze odavde, da joj samo čujem glas. „Halo“ – hrapavi muški glas se čuo sa druge strane. Pogrešni autobusi uvek voze na pogrešna mesta. Po pogrešnom autobuskom stajalištu šetam, zbunjeno gledam pogrešne brojeve linija. A pogrešni brojevi nikada nisu zauzeti...
Vojislav Vukomanović