Katarina Nikolić: Lovište



Sviđa ti se? Javi ostalima!


 Izdavačka kuća „Arete“ postoji na našem književnom nebu od 2015. godine. Za ovih sedam godina koliko postoji uspela je da se istakne ozbiljnim i sjajno opremljenim knjigama, objavljujući široku lepezu autora, počevši od klasika, poput Alehandra Hodorovskog, Skota Ficdžeralda i Nika Kejva, do mlađih, domaćih autora poput Sanje Savić, Ivana Tokina i Katarine Nikolić.

Anja Banješević zaslužna je za dizajn korica novog romana Katarine Nikolić „Lovište“ u izdanju ove poznate kuće (Beograd, 2021). Ističem korice ne samo zbog toga što su odlično dizajnirane, već i zbog toga što, ni ne otvorivši knjigu, imate utisak da ćete se, čim uronite u roman, naći na dalekom, hladnom i mračnom Severu – pa makar on bio i „samo“ na kraju naše države.

Ceo roman odiše tom hladnom, tamnom, usporenom i gotovo opipljivo teškom atmosferom, karakterističnom za skandinavske pisce, na koje me stil Katarine Nikolić neodoljivo podseća. Kao da sam u rukama držala čeda Sile i Rolfa Berlinda, Jusija Adlera Olsena ili Sare Bledel, dok sam čitala novi roman naše mlade autorke.

Sama kompozicija romana razbijena je, što nije tako uobičajena forma pisanja krimića. Na taj se način prevazišla usporenost radnje. Izuzetno vešto se preklapaju prošlost i sadašnjost, pa nije teško pratiti radnju romana.

Jedina zamerka koju imam je ta što rasplet nije ostavljen za sam kraj, jer je time klimaks postignut daleko radnije i onaj čvor u stomaku koji vas vuče da čitate bez daha razvezan je pre samog kraja.

Za toliko je roman mogao da bude (nešto) kraći, kako bi se to, eventualno izbeglo, ali to uopšte ne remeti lepotu i kompoziciju romana, na protiv. I dalje ste zabrinuti nad dečakovom sudbinom, da li će i kolike posledice imati nakon kidnapovanja, šta će se desiti sa njegovim roditeljem, kako će se pokazati lokalni policajac…

Po izuzetno kratkim dijalozima u romanu vidi se da se autorka bavi dramom i filmom, kao uostalom i po samoj kompoziciji romana – slike date u knjizi filmične su, napetost je postignuta nedovršenim, šturim dijalozima, prekidima u poglavljima u pravom trenutku, ličnim razmišljanjima junaka…

Pravilo pisanja da je manje više u romanu „Lovište“ Katarine Nikolić dovedeno je do apsolutne perfekcije. Likovi jedva da govore, tačno osećate kako im se reči jedva otkidaju sa usana.

Svako od njih „zaglibio“ je u sopstveni čemer i jad, pojačan spoljašnjim pritiscima društva u kojem žive, mesta u kojem borave, čak i prirode, koja nikome od njih ne ide na ruku, a koja je jedan od (naj)glavni(ji)h, da ne kažem najvećih aktera romana.

Imam utisak da zbog toga mesto u kojem se radnja romana odvija nema ime – i ne treba mu. Lovište je sasvim dovoljno snažno, dovoljno jasno govori o tome gde se akteri nalaze i šta možete od njih da očekujete – a sve to i dobijate: napetost, težinu odnosa, jad, bedu, propale živote, izgubljene nade…

Da ne bude sve tako crno, lik dečaka jedina je pozitiva u celom romanu, a tako i treba da bude, jer na njemu budućnost ostaje. Za to se bori dečakov otac, da mu duša ne ostane ukaljana, detinjstvo uprljano.

Pored Prirode i Lovišta kao dva glavna (neljudska) aktera romana, likovi ne bi ni morali da nose imena - svaki od njih mogao bi komotno da se zove Lovac, Novinar, Majka, Policajac – toliko su dobro oslikani, toliko su svaki za sebe jaki, nepromenljivi.

Katarina Nikolić ovim je romanom pokazala izvrsno poznavanje čovekove duše i psihe, toliko je verno oslikala likove u svojoj knjizi, da očekujete da išetaju iz nje i nastave da žive svoje živote tu pored vas. Možda to i čine, ko zna?

Roman Katarine Nikolić mnogo je više od krimića, to je psihološka drama, slika palanke, našeg društva i porodičnih odnosa u njemu. Pa opet, iako je ludilo prisutno u svemu, iako se svaki od likova u romanu nosi sa sopstvenim bolom i životnim promašajem, ne može a da se ne primeti ljubav Katarine Nikolić prema malom čoveku.

Ovim romanom dokazala je da nema male sudbine. Za svaku se vredi boriti, što lokalni policajac, jedan od dražih mi likova u knjizi, i čini. To uostalom radi i Lovac, otac osmogodišnjeg dečaka koji je kidnapovan gotovo na samom početku romana, ali to se od njega i očekuje.

Želela bih da spomenem još i psovke u romanu, kojih nema mnogo, ali koje su, s obzirom da dolaze iz pera jedne žene, prilično jake – to niti umanjuje lepotu romana, niti čudi, jer se u takvoj, teškoj i mračnoj atmosferi očekuju, i jer su tako vešto uklopljene u dijalog da odlično oslikavaju likove, pojačavaju njihov karakter…

Kao antipod svom tom ludilu, lovu, ubistvima, istragama, stoji dečak, sam i usamljen - sa lanetom u rukama. Slike i atmosfera izgrađeni oko životinje i dečaka možda su i najjače u celom romanu.

Lane reprezentuje život i dečakovu ljubav prema životu i to je, pored borbe za dečakov opstanak, možda i najvažnija bitka koja se vodi u „Lovištu“ – borba za očuvanje jednog tako krhkog bića kao što je lane, jer ono predstavlja prirodu, ono predstavlja sve ono dobro, nevino i čisto što i sam dečak u sebi nosi… A to je, verujem i osnovna poruka celog romana.

I izdavačkoj kući „Arete“ i autorki Katarini Nikolić želim više ovakvih romana – onih koje poželite da imate u svojoj biblioteci, negde na nižoj polici, blizu ruke, da iznova iščitavate snažne rečenice, kad god ih se setite, jer, to lepa književnost i treba da bude – večiti izvor uživanja.

 

Tamara Lujak




Sviđa ti se? Javi ostalima!

Važna napomena!

Stranica na kojoj se nalazite je automatizovani servis web magazina Helly Cherry.
Redakcija našeg magazina je posvećena objavljivanju autorskog materijala. Iz tog razloga, i zbog nedostatka vremena, naša redakcija ne piše vesti i najave za nove koncerte, izdanja i razne manifestacije.
Ipak, ostavili smo mogućnost organizatorima, promoterima i svima ostalima da svoja dešavanja najave upravo putem ovog servisa. Vesti i najave koje oni šalju se automatski objavljuju na ovim stranicama (u obliku, obimu i sadržaju koji su sami odabrali) tako da naša redakcija nije odgovorna za taj deo sadržaja.

Pratite nas na Fejsbuku