Oči su mi bile kao u čovječe ribice. Natečene i vlažne od plaća. Stojim pred ogledalom pored umivaonika ogrnuta samo ručnikom. Ranjiva i izložena. Žarulja oko mene baca plavičasti sjaj. Miris narančina cvijeta lelujavo se uzdiže iznad polupune kade. Ispred mene kao prijetnja stoji puna šalica iz kartice izvađenih ksanaks tableta. Jednom prilikom ukrala sam ih mami. Ljudi govore da u svakom propadanju postoji nešto lijepo, pa valjda i u ovom trenu je tako.
Zagledana u vlastite oči, stojim u izmaglici pare. U njima je bilo nečeg sjenovitog i mračnog. U toj dubini već duže vrijeme ne nalazim ništa. Imam četrdeset godina, djevojku, stan i posao koji odrađujem. Posao ravna crta. Ni ispod ni iznad. Čudno je živjeti, koegzistirati među svim tim ljudima, izgledati kao oni, hodati, govoriti a ne imati nikakve dodirne točke s njima.
Uzimam čašu vode i prvu skupinu tableta. U par gutljaja protjeram ih jedno desetak niz grlo. Ne volim kad ljudi žive moj život a ja nisam prisutna. - Šuti, šuti. Njima to nije važno. -govorim si. Sve ono bitno naučiš podijeliti sam sa sobom. I kad izgaram od želje i zarumene mi se obrazi i u trbuhu tisuću sitnih loptica poskakuju, klonem. Shrvaju me barijere u tuđim očima. Pa na kraju već otvorena usta zatvorim i prošaram pogledom. Uzimam još zrnaca, i gutam ih na silu. Odlučila sam.
Moja Mia, čista je suprotnost meni. Ispuhujem balavi nos i vizualiziram je. Ona je bezbrižna i indolentna, spram okoline. Nimalo melankolična. Za naše šetnje gradom nabije šešir na glavu, nanese tamni ruž, odreže traperice tako da joj polovica guze ispadne van i sa zapaljenom cigaretom prodefilira. Ali čak i to uvijek nekako završi naopako i krivo. Ljudi se ponašaju kao da na svašta imaju pravo. Vidim osudu, vidim zgražanje. I svaki put u meni nešto se zgrči. Obuzme me osjećaj tjeskobe kao da sam nešto loše učinila, što svi vide. Moja krivnja se sad ljigavo vuče za mnom i privlači poglede - Ma pusti stara…- kroz smijeh bi mi rekla. - Svaki bedak ima svoje veselje. Uzimam posljednju hrpicu tableta i gutam ih. Pohlepno. Peku me u grlu. Onako omotana u ručnik liježem u punu kadu. Vrelina vode na mojoj koži izazvala je trenutno crvenilo.
U meni stanuje tama; ljepljiva je i vlažna. Zaudara na mokru zemlju. Osjetim je sada dok se prisjećam na događaje iz mladosti. Šetam sjećanjima. Ono cijelo vrijeme čami u meni kao zao glasnik koji podsjeća na mrtve snove. Uspomene na mladenačku zanesenost, pomalo goropadnost blijedi.
Sjećam se kad sam nakon nedjeljnog ručka sa petnaest godina izjavila - Mislim da ne vjerujem u Boga. Mislim nijednoga. Ja sam ateist. Moje riječi odbile su se od mene u valovima i udarile mamu drito u glavu. Od šoka skljokala se u nesvjesticu na kauč. Neshvatljivo je kako tako čvrsti ljudi mogu pasti pod naletom riječi.
- Jebote. - ubila si ju. - prokomentirao je ironično brat ne odvajajući se od svojih igrica. Stari je to popratio slijeganjem ramena.
- Ništa nećeš reći? - ošinula ga je pogledom sva kisela od ljutine. - Pa dijete odrasta, prolazi kroz faze. - Mama se skanjivala i zgražala. Žustrim koracima odjurila je u svoju sobu. Za tu energičnu ženu tek su se spremale nedaće. Mora izmoliti za grijehe cijele naše obitelji a ponajviše mene.
Ostalo je nikad ne odgovoreno pitanje - Zašto je toliko loše pred svojom obitelji iznijeti vlastito viđenje sebe? U tim trenucima počela sam osjećati tamu kako se skuplja na dnu mog grudnoga koša.
Za 18 rođendan došla sam doma sa tetoviranim slomljenim krilima preko cijelog lijevog ramena.
- Isuse Bože, Isuse Bože! - bile su to riječi koje su valjda kao korektorom trebale očistiti moja leđa. Mama me zgrabila za ruku, odvela u kupaonicu, svukla gornji dio odječe. Stala me zalijevati vrućom vodom i ribati spužvom. Lice joj se snuždilo i poprimilo gorak izgled. Iza njenih leđa po prvi puta vidjela sam staroga utučenog. Čovjeka koji se inače u ništa ne miješa, ne zanosi. Čovjeka koji je većinu svog života promatrač, kao da se boji da će se potrošiti prije vremena. Čovjeka koji je upravo izgubio dijete a pronašao osobu koju ne razumije. Iza mame nagnute nad mene, uhvatila sam mu pogled. Bio je dubok i prepun nečega što sam tek nakon deset godina spoznala. Bila je to zabrinutost. Stari je s police uzeo flašu viskija Džoni Voker i s ormarića kutiju cigareta. Išetao je kao izgubljen dječak u mrak. Znala sam. Sjedit će vani na terasi, u potpunom mraku dok se zlatna tekućina u boci ne potroši a on totalno ne otupi.
Nakon nekog vremena zaposlila sam se i upoznala Miu, a s njom došla je i spoznaja. U polusjeni čula sam susjede kako traže obrazloženje za moju bit. »Pa valjda su joj roditelji bili slobodnijeg duha. Djeca cvijeća, vražja rok muzika. Pa je valjda i na malu nekaj prešlo. A brat joj je tak fin dečec.» Najgore je što sam i vlastite roditelje, misleći da me nema, nekoliko puta ulovila u razgovoru. - Zvonko, pa kaj misliš do kad bude to kod naše Ive trajalo? Ne znam Toliko sam se već molila u crkvi da ne znam više.
- Ma pusti dijete. Pa ona valjda zna. - stari je govorio pomirljivim tonom. On se uglavnom nakon prvotnog šoka vrlo brzo privikne na nastalu situaciju.
Jedno sunčano popodne dok smo jeli najbolje kremšnite na kugli zemaljskoj, naša mala četvoročlana obitelj nakon mojih riječi zauvijek je prestala postojati. Ta slika nas nasmiješenih ostala je lebdjeti u dalekom svemiru.
- Iznajmila sam stan. Uselit ču se s Miom. Mislim da je volim. - izlanula sam otvoreno. Ali sam po licima odmah požalila što sam se iskreno izrazila. Gledali su me kao da sam im upravo ubila kćer i ja sam samo vanzemaljac koji je nastanio ovo tijelo. Vidjela sam kako moje riječi zauvijek sječu spone između nas.
Stari se zagrcnuo. Počeo je kašljati i kihati a kremšnite su letjele po svud. Mama je hladno odložila tanjurić. Podbočila je šake o stol kao da se poduprla da ne padne. Usne je izvila u smrknuto odlučan izraz.
- Ne želim te nikada više vidjeti. - zrak u prostoriji postao je upadljivo hladniji.
- Do bijesa. - promucao je stari. Žile na sljepoočnicama samo što nisu prsnule. Svijetlost što je dopirala s prozora iscrtavala je filigranske oblike po nama. Na licu sam osjetila žarenje pogleda, zgražanja i zblenutost, osude i nerazumijevanja.
- Ova kuća je klaonica za mene. - izrekavši to s prsiju mi je ispao kamen. Ali unutra, uvrnuo se u mene i napravio provaliju.
- Ako svi moramo biti isti sadržaj, zakrivati i sakrivati sebe ne bi li uznemirili blazirane susjede, onda čemu sve? Za što ste me odgajali? Možda ste vi već odumrli i postali ste promatrači vlastitog života, ja to ne želim. Očito trebaš samo pognuti glavu: kući, kvazi državi, crkvi, susjedima... Ničemu se ne odupirati i pustiti da te nosi bujica izopačenih vrijednosti… E neču! - nemoćno sam skršila ruke na prsima suznih očiju. Moje riječi grmjele su iz mene. Osjećala sam nemoć. Nemoć da budem poput svih i povijem se kao drvo pod naletom vjetra.
- Ljude poput tebe nazivaju osobenjacima. Ekscentričnim luđacima. - umjesto podrške ja sam kod moje majke vidjela zgranutost i nemoć da me poput tijesta oblikuje u nešto što dolikuje našoj obitelji.
- Pa nisam te rodila da nam se svi susjedi smiju iza leđa. - njene riječi stezale su moj dušnik, niz obraze klizile su mi suze. - Ne znaš ti kakvi su ljudi - jadala se, duboko zabrinuta.
- Ali ja nisam kao oni, ja to osjećam. - srce mi je lupalo u ušima.
- Gospođice, postali ste drski. - stari me poklopio i podčinio roditeljskom autoritetu. Činilo mi se da cijelo vrijeme čeka da ga zemlja proguta, i ublaži mu neugodnu situaciju.
Nema tu ispravno i neispravno, okolina me izgrizla nevidljivim zubima, a obitelji nikad nisam mogla objasniti. Postala sam teška a misli daleke i zbunjujuće. Varnice svijetla frcale su mi pred očima. Gluho odzvanjanje kapi vode s pipe u praznoj glavi. Obavila me je mokra tišina. Postala sam sve manje svjesna, nisu mi više bili važni. Zrak je postao beživotan. Potpuno smirena i oslobođena od svih prikaza koje žive u mojoj sjeni. Mješavina suza i šmrkalja prelila mi se preko usana. Okus im je slan.
Kad sam otvorila slijepljene, krmeljive oči, osjetila sam blagi drhtaj u prostoriji. Okupljenima na licima stolovala je eklektična mješavina zbunjenosti, neshvaćanja, razočaranja. Mia nije sakrivala svoju ojađenost i zamjeranje. Emocionalna težina u zraku, naelektrizirana napetost. Stari je stajao u podnožju kreveta, nabrana lica. Sav se snuždio teško sopćući. Svi su izgledali ispijeno, umorno, isprano, napaćeno. Ne znam koliko su me čekali, bdjeli. Miris bolnice po izbjeljivaču grizao je za nosnice.
Bila sam ošamućena, kao da me je netko podigao s dna oceana. Oni su buljili u mene pogleda punog optuživanja. Medicinska sestra je ušla i uputila mi samilostan pogled. Onakav kakav se upućuje djeci prije nego li im kažeš da im je omiljenog psa pregazio automobil. Izvještenim okom provjerila je cjevčice koje su kao iz vudu lutke stršile iz mene. Brat se iz kuta usrdno nacerio dok je samo na tren podigao glavu s mobitela: »Glupačo » oblikovao je nečujno riječi usnama na kojima je titrao blagi cinični hihot.
- Hoćeš li se udati za mene ? - Miine riječi odjeknule su poput groma. Pšenično smeđe oči bile su joj velike i pune očekivanja. Munja mi je sijevnula niz kičmu, drhtala sam ne kontrolirano. Znala sam što slijedi. Buraz je spustio mobitel u krilo buljeći u mene.
- Jebote - zijevao je u prazno. Na tren nije bio ni ovdje ni ondje. Pobjegao mu je šuplji osmijeh. Stari i mama okamenjeno su stajali uz moju postelju. Ni trepnuli nisu. Činilo se da je prošlo cijelo stoljeće otkako smo oduzeti nestali u svemiru.
- No, pa odgovori djevojci. - grmne stari autoritativno. I mama je namještala plastični osmjeh bojeći se valjda da bi me ponovo gurnula preko ruba. Oči su joj bile pune potiskivanog bola. Potisnula je na trenutak i monstruoznost javnog mijenja.
Istina je kako kažu: sve obitelji sretne su na isti način, samo moja nesretna je zbog mene.