Ovo je priča o braći Jurjević, Vedranu i Velimiru koji su bili na ivici da vladaju svijetom, kao što je to činilo devet anđela. Godina je bila 1888, a tek su se preselili u Sarajevo, zajedno sa svojim ocem Elezom. Imali su četrnaest godina. Grad se mučio između Osmanskog carstva i Austro-Ugarske, zarobljen između čuvenog Berlinskog sporazuma i nadolazeće 'bosanske krize'. Međutim, porodica je bila udobno smještena, sa ocem koji je započeo svoj posao u novom gradu i nadao se svjetlijoj budućnosti. Ali njihova budućnost je bila mračna i tužna.
Stanovali su u elitnoj zgradi, poznatijoj kao ‘’Marijin Dvor’’, koju je podigao austrijski poduzetnik Avgust Braun, tek nekoliko godina ranije, te je nazvao po svojoj ženi Mariji. Avgust i Marija postali su porodični prijatelji sa Jurjevićima, a po nekim legendama bili su bliži nego što je to Božji zakon propisivao. Marija je bila prisna sa maloljetnim blizancima, toliko da bi im ponekad pomogla pri samozadovoljavanju.
Jurjevići su bili poznata porodica kvalitetnih i priznatih ljekara. Priča se da je njihova reputacija bila na zavidnom nivou vijekovima. Pomagali su susjedima, rođacima i očajnim bračnim parovima, dok su putovali po cijeloj zemlji. Raznovrsnost njihovog medicinskog znanja bila je ogromna: neki od parova koje su liječili bili su blagoslovljeni i uznemireni rađanjem čudesnih blizanaca, koji su bili zarobljeni u jednom tijelu – spojeni zauvijek. To je bilo rijetko stanje: prokletstvo nekima, Božja volja drugima.
Elezov otac Zakarijus važio je za mistika i avanturistu, koji je prilikom boravka u Indiji, davne 1799. godine pronašao način da oživi mrtve, nakon čega je i sam umro od stomačne infekcije, ali nikada se nije vratio među žive.
Elez Jurjević, pater familias bio je visok, mršav i po nekima vrlo tajanstven čovjek sa mračnim pogledom i elegantnim, tamnim odijelima, ali prije svega izvanredan stručnjak u razdvajanju spojenih tijela. Svoje znanje morao je prenijeti vlastitim sinovima, kako bi mu pomogli da širi dobročinstvo. Ipak je to bio porodični posao. S druge strane, bio je bespomoćan i duboko tužan... nije mogao položiti ruke i jedinstvene kirurške alate na Vedrana i Velimira – jedine spojene blizance koje je trebao pustiti da žive u jednom tijelu. Dvije duše, jedno tijelo, različite želje… tako da je utjehu pronašao u alkoholu i opijumu.
Međutim, godine 1896. njih dvojica postali su ugledni mladi stručnjaci. Imali su naslijeđen dar da razdvajaju spojene bebe, da vrše obdukcije i porađaju supruge uglednih građana. Sa mnogima su, vjerovatno zbog svoje urođene bizarnosti ali i nevjerovatnog šarma, imali afere, bilo da je riječ o muškarcima ili ženama.
Kada je dobar otac umro, pogođen infarktom (kao i njihova majka Helena deset godina ranije), braća su odlučila da nastave dalje. Napustili su Sarajevo i otišli vidjeti bečka čuda.
Smjestili su se u velikom stanu u blizini centra grada i trudili da postanu dijelom elitnog kruga, uglednih stanovnika velegrada. Bilo im je teško utopiti se u već ustaljen sistem, priznato društvo, te kao strancima pronaći svoj komad „Raja na zemlji“. Trebalo im je par godina da se dokažu, bez obzira na veliko znanje koje su posjedovali. Navikli su se da slušaju muziku Hajdna, Mocarta, Baha, Salijerija i ostalih velikana, hranili se u poznatim restoranima i obilazili kulturna dešavanja, kojih je tada bilo na pretek.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, Vedran se zaljubio. Zvala se Elena, kao njegova pokojna majka, izuzevši slovo ‘’H’’. Bila je veoma slatka djevojka, sa crvenom kosom i velikim, zelenim očima. Upoznali su se na izložbi Tomasa Endera održanoj u potpuno novoj galeriji „Secesije“. Bila je zapanjena i pomalo uplašena kada je ugledala blizance. Zaintrigirao ju je njihov bizaran izgled, a razmijenili su nekoliko riječi o svom poslu i pejzažima koji su visili na zidovima. Kako je izložba bila prodajnog karaktera, Vedran je, uz neskriveni prezir i negodovanje njegovoga nerazdvojnog brata, kupio jednu od slika i poklonio je novoj poznanici.
Vedran je bio opsjednut ljubavlju, ali i ljubomorom, jer je nije mogao imati. Bio je nervozan i to je utjecalo na posao, ali i na njegov odnos s Velimirom. Počeo je razmišljati o načinima razdvajanja, iako je znao da je takva zamisao u njihovim godinama bila opasna i neizvodiva.
Drugi brat je bio opsjednut karijerom, novcem i slavom. Nije mogao dopustiti da im Vedranova glupost uništi budućnost, tako da se trudio izvući maksimum iz njihovog odavno narušenog i bolesnog odnosa, a sve u cilju opstanka porodičnog biznisa i autoriteta.
Godine 1900. učestvovali su na medicinskom naučnom skupu održanom pri Bečkom univerzitetu, kada je trebalo da predstave svoj rad akademskoj zajednici, ali i bečkoj javnosti. Vedran se netom prije govora napio i izazvao skandal izjavom da su njih dvojica, zapravo ‘’hemitheoi’’, polubogovi Zeto i Anfion, Zevsovi i Antiopini sinovi koji su sagradili gradske zidine Tebe. Cijeli Beč, ali i mnogi gradovi Austrije, brujali su o izjavama uglednih doktora. To je načelo njihov put u finalni ponor.
Mjeseci su prošli i posao je išao nizbrdo. Velimir je, isfrustriran i ogorčen, odlučio da ovu agoniju zaustavi. Jedne noći, uzeo je oštar alat, dizajniran da reže kosti, i iskopao je bratu oči. Obojica su hitno prebačeni u bolnicu. Jedan se derao, a drugi je proklinjao svoje odluke.
Nekoliko noći kasnije, medicinska sestra došla je da ih provjeri. Velimir je spavao sa rukom vezanom za krevet, kako ne bi mogao povrijediti ni sebe ni brata. Vedran se vrpoljio i znojio, a povez preko očiju mu je pokrivao prazne duplje. Sestra je bila kraj njega, pokušavajući da provjeri tjelesnu temperaturu, kada ju je iznenada zgrabio i približio sebi. Dah mu je bio ustajao i gorak.
‘Molim te... Otvori prozor prema nebu, za Badnje veče. Ovdje je veoma mračno!’
Velimir se probudio.
‘Moj dragi brate...’ reče on. Vedran ga je čuo kako govori i odjednom su se vratile loše, bolne uspomene, poput grmljavine u daljini.
‘Ti... Uništio si sve što sam planirao...’ rekao je Vedran.
‘Ali pogledaj kako su zvijezde lijepe.’
‘Ne mogu, imbecilu. Ne vidim!’
‘Ljubav ne vidi srcem, već umom, stoga je krilati Kupidon oslikan slijep’, rekao je Velimir pokušavajući smiriti svog blizanca.
Brat pored njega nije mogao vjerovati u ove nasumične mudrolije.
‘O brate, tumore moj’, promrmljao je Vedran, okrenuvši svoje unakaženo lice prema Velimiru, dok mu se gusta pljuvačka skupljala u uglovima blijedih usana. 'Zar si sada, u ovom mračnom času našao za shodno da mi držiš pridike o ljubavi, a obojica smo je mogli imati, čuvati i dijeliti strasno?'
'Za mene naš posao bijaše ljubav, naši uspjesi ekstaza...', reče Velimir dok im je zajedničko tijelo drhtalo od nemoći, strepnje i neminovne blizine ambisa. Ambiciozniji brat bio je tvrdoglav, proračunat i žudio je za slavom, ali sada kao da je negdje tamo, duboko u svom ugroženom umu, shvatao da je u vrtlogu života možda bilo mjesta za tu apstraktnu pojavu. Philia je mogla ustupiti djelić prostora i Erosu, ali sada, na mrtvačkoj postelji oni ostaju sami da gledaju u ambis, u to nasmijano lice ludila.
Kraj