Imao je osjećaj kao da stoji na površini daleke planete. Tu je sve djelovalo strano. Vegetacija, boje pejzaža, nebo, arhitektura, čak i vazduh. Temperatura je iznosila trideset stepeni Celzijusa. Prošao je najtopliji dio dana, a još se uvijek osjećao kao da mu ledeni prsti čeprkaju po utrobi. Znoj mu se, ipak, slijevao u oči i pekao ga, dok je pokušavao da razbistri zamagljeni vid dlanom desne šake. Misli su mu samo navirale i pretvarale se u paru.
Boravak u podrumu urezao mu je hladnoću u kosti, tako da mu je, za sada, vrućina prijala – vraćala osjećaj da je živ.
Kuhao se na suncu nekih dvadeset minuta, ukopan u mjestu ispred ulaza oronule, crvenkastosmeđe zgrade. Znao je da rizikuje, ali morao je otići do njenog kvarta. Komunikacije su bile već odavno prekinute i nije znao da li je još uvijek živa.
Djevojka o kojoj je razmišljao bila je dvije godine mlađa, imala je dvadeset i pet. Upoznali su se samo nekoliko dana prije početka kraja.
Kraj je došao iznenada, iako se pričalo da može nastupiti svakoga časa. Ipak, svi su bili nekako skeptični i tvrdili da se to nikako ne može desiti. Ovo je ipak dvadeseto stoljeće, govorio je njegov, sada već pokojni otac. Smijali su se samo dan ranije, dok su sjedili na balkonu i posmatrali zalazak sunca. Prisjećali su se kada je davno preminula majka bratu, koji je došao u posjetu, greškom poslužila sirće umjesto soka. Bilo je to prije deset godina. Oca mu je, prije nešto više od godinu dana, ubio zalutali metak - uletio je u stan kroz vrata onog istog balkona, gdje su ugodno čavrljali do kasno u noć. Sanajo je roditelje često. Dolazili su mu usred noći i popravljali raspoloženje. Ali ipak, oni su bili duhovi prošlosti. Trebalo mu je društvo satkano od krvi i mesa, topli dodir. Ostala mu je još samo stara ljubav. Nikako nije smio da je izgubi.
Napravio je prvi korak i odlučno krenuo niz napuštenu ulicu. Trava je prekrila zahrđale kosture automobila, parkiranih tu čitavu vječnost. Rupe od metaka ukrašavale su stepeništa, fasadu i vrata obližnjih garaža. Ostaci stakla lomili su mu se pod izderanim tenisicama. Bio je to jedini zvuk, koji se mogao čuti toga poslijepodneva. Očekivao je da će barem ugledati golubove. Crijeva su mu krčala, a mokraća, koju je maločas popio, nije mogla utoliti glad, koju je osjećao. Posljednji put je objedovao prije dva dana. Uspio je da ulovi pacova u jednoj od bezbroj podrumskih prostorija i ispekao ga na Tolstoju i Pou. Bila je to veličanstvena gozba. Međutim, sada bi tako slasno pojeo goluba dok zamišlja da sjedi u restoranu i jede piletinu ''croquette''.
Ponovo se zadubio u misli, tako da nije obratio pažnju na to kuda se kreće. Našao se na raskrsnici iza dugačke zgrade, samo da bi začuo neprijatan, zloslutan zvuk: „FIJU-BUM!“ Trznuo se i naglo sagnuo, a zatim vratio u sigurnu zonu, iza ugla. Metak je proletio tik pokraj njegove glave i zaustavio se u kontejneru. „MARŠ!“ zagalamio je na praznu raskrsnicu, dok je crna mačka pobjegla ispod olupine kamiona. Hrapavi glas odjeknuo je između napuštenih zgrada. Vratio se na suprotni kraj ulice i izabrao sigurniji put.
Kvart, u kojem je nekada živjela, bio je udaljen oko četrdeset minuta hoda. Parkovi u naselju bili su djelimično posječeni, međutim, onaj kod žute zgrade ostao je sačuvan. U njemu su se igrala tri klinca. Imali su jedanaest, možda dvanaest godina. Prišao im je, dok su mu emocije bile izmiješane. Bio je sretan što uopšte vidi nekoga, nakon toliko vremena, ali isto tako i bijesan na ovu djecu – smatrao je da su krajnje neodgovorni i da rizikuju svoje živote zbog glupave igre. Gdje su njihovi roditelji, pitao se. Kako su ih mogli pustiti van? A onda je pomislio da li su uopšte živi? Ko je, na kraju krajeva, on da nekome sudi?! Ipak, odlučio je da ih kritikuje. Život je ovih dana bio suviše važan. S njim se ne bi trebalo igrati.
„Šta to, kojeg đavola, radite?! Gdje su vaši roditelji?“
Dječaci su prekinuli igru i zbunjeno ga posmatrali. Podsjetio ih je na odbjeglog luđaka, izbečena pogleda, poderane odjeće i duge, masne kose. Nosio je prastari prsluk od teksasa, koji je bio dekorisan hevi metal amblemima. Nova generacija nije mogla povezati ambleme s muzičkim bendovima koje su predstavljali, ali djelovali su im nekako kul: ljutite lobanje, rasplesani kosturi. Namrštio se i huknuo poput iznerviranog mačka, a onda odlučio da spusti tenziju i obrati im se toplijim tonom.
„Znate i sami da je napolju opasno. Granata bi mogla pasti svakoga časa...“
„Granata?“ začuđeno upita plavokosi dječak i glupavo se iskezi, onako kako to klinci znaju.
„Da, granata... nešto poput omanje rakete koja uništava oklopna vozila i pješadiju.“
„Mi... mi ne znamo šta je to“, reče drugi dječak, koji je na sebi nosio novu novcatu majicu s likom iz animiranog filma.
„Kako misliš, vi ne znate šta je to?“
„Zaista ne znamo... Molim Vas, mi bismo da se nastavimo igrati. Tražite li nekoga? Možemo li Vam pomoći?“ upitao ga je treći dječak s crvenim kačketom.
„Da, zapravo tražim“, uskliknu, kao oparen. U utrobi mu je zaigralo, kao da se, usred sveopšteg apsurda, iznenada rodila nova nada. Sjetio se zelenih očiju i duge, crne kose, koja se spušta preko ramena i dodiruje nage grudi. Žudio je za njom.
„Zove se Nora! Živjela je upravo ovdje, na broju petnaest... treći sprat, s pogledom na Saliks babilonicu... Žalosnu vrbu.“ Konačno se nasmiješio, dok su se dječaci samo zgledali.
„Znaš li ti o kome govori?“ upita dječak sa kačketom onog s kul majicom.
„Ne, nemam pojma“, odgovori ovaj.
„Dobro, hvala vam, momci. Potražit ću je. A vi pamet u glavu i ne zadržavajte se dugo na ulici“, reče i udalji se užurbanim korakom.
Bio je blizu, veoma blizu i nije više mogao čekati.
Dječaci su nastavili da se igraju.
Prišao je vratima stubišta, na broju petnaest. Interfon je bio nov, očuvan. Mora da su ga stanari zamijenili. Ali kako i kada? Rat je harao i pustošio sve pred sobom u protekle dvije godine. Zanemario je ovu činjenicu što se kosila s realnošću i potražio Norino prezime. Pogledom je letao po dugmićima, gore-dole, lijevo-desno. Panika se iz utrobe penjala prema plućima i počela da ga guši. Zagrcnuo se i zateturao unazad. Prezimena nije bilo.
„Možda... možda su ga jednostavno uklonili, možda su se odselili“, pomislio je dok su mu pred očima titrale crne fleke. Nije znao šta da radi. Stavio je glavu u torbu samo da bi pronašao svoju ljubav. Odlučio je da ignoriše ono što je zatekao ispred ulaza i, uhvativši šteku, povukao vrata prema sebi, da bi shvatio kako su zaključana. Počeo je da pritišće zvonca brzim pokretima ruke, u nadi da će mu neko otvoriti, da će mu dopustiti da padne na koljena, da se spusti do njenih stopala i poljubi joj prste. Učinio bi sve, samo da je dodirne jezikom. Vid mu se iznenada uduplao, pa utrostručio. Da li to on plače? Kakve koristi od suza! One su samo traćenje dragocjene tekućine. Sada je bio žedan. Možda da zamoli onu djecu za flašu vode. Dobro bi mu došla i kišnica iz velike kante, ili kanistera, mačiji urin, sveta vodica. Bilo šta! Glad više nije imala smisla, pa je vjerovatno iz tog razloga i povukla svoje ljigave pipke negdje u tamu zaborava.
Uzalud. Sve je bilo uzalud. Vrata ostadoše zaključana, pozivi u pomoć nijemi, snovi još malo pa srušeni. Okrenuo se polako prema parku i šetalištu koje se pružalo uz plitku rijeku. Na suprotnoj obali, u koritu smeđe rijeke, ugledao je kanalizacioni otvor. Za tren je zastao, zaustavio dah i pokušao da se skoncentriše. Crne fleke su se povlačile s očiju i otkrile mu prizor iz košmara. Na samom izlazu iz kanalizacije stajali su neki ljudi i posmatrali ga. Prljavština je prekrila trula, naga tijela, njihove oči ispunila je praznina. Usta su im visila u vječnom kriku nezadovoljstva i očaja. Žal za životom postao je maska mračnim hodočasnicima. Cirkuska muzika, vanzemaljski zvukovi, daleki vjetrovi, sve to miješalo se sa stvarnošću. Skrenuo je pogled i spazio neke druge ljude, baš tu, u parku. Oni su bili sretni, nasmijani, živi. Tri dječaka otrčala su prema trafici u potrazi za novim stripovima. U glavi mu je odjekivao zvuk limenog orkestra. Nešto nalik na zvuk zmije zvečarke nestajalo je u magičnom ehu, između njegovih ušiju. Vjetar iz paralelne dimenzije dodirnuo mu je vrh nosa, a zatim i hladne usne. Kleknuo je na asfalt ispred ulaza s brojem petnaest i zatvorio oči.
Vratio se u svoju pustu ulicu. Sunce je polako zalazilo za brdo na koje se nekada penjao kao dječak. Sjenke su postale duge i iskrivljene. Ušao je u stubište, prošao pokraj mrtvog lifta i sišao u podrum, niz dvadeset oronulih stepenica. Polako je hodao do sobe u kojoj je provodio vrijeme i upalio debelu, crvenu svijeću. Ostaci ručka nisu više bili razbacani po zemljanom podu, zajedno s Tolstojevim pepelom. Gdje li je Poe nestao?!
Kada je ugledao svoj leš, nije se prepao, nije se iznenadio.
Blijedi odjek njegovog bića sjedio je sklupčan u uglu male prostorije, dok je paučina plesala na blagom povjetarcu, u očnim dupljama. Iz usta mu je izmigoljio veliki, crni pauk i nestao u sjenkama podzemnog svijeta.
Sjetio se da je umro, i to nedugo nakon očeve smrti. Granate su danima padale oko zgrade, tako da je bio zatvoren u podrumu. Postao je zatvorenik bezumlja. Pacov je bio jedini obrok u to vrijeme, kojeg je mogao nabaviti.
Tada ga je sreća napustila. Sklupčao se upravo ovdje, u ovom uglu, i ispustio ranjenu dušu. Ali, kako ga je onda snajperista vidio?! Kako je mogao pucati na njega, ako na kostima više nije bilo mesa? Ah da, naravno. Taj je iz dosade pucao na mačku, koja se motala oko smeća. Kakav apsurd. Čekaj malo... Šta je sa dječacima koji su se igrali u Norinom parku? Pričao je sa njima! Halucinacija, može bit'...
Kako se sve može lako objasniti! A život, život je samo jedno sjećanje – polomljeni mozaik u drevnoj crkvi, što plovi kroz mračni kosmos – breme koje nosimo na svojim iskrivljenim leđima, sve do trenutka dok nas magija ne oslobodi.