Mlada i uspešna slikarka, Alena Gojak, osvojila je umetničku scenu svojim nežnim, bajkovitim ostvarenjima. Sve je na njenim slikama raspevano: i stari auto i šareni veš na terasi i zategnuto jedro na morskoj pučini.
Svaka njena slika priča jednu veselu priču o ljubavi, sreći i pesmi. Da. Posmatrač odmah to poželi – da zapeva, toliko su poetična njena ostvarenja. Hoćemo li do kraja intervjua i mi to učiniti, ostaje na Aleni da nam kaže…
Kao neko ko je završio srednju građevinsku školu – kako si se obrela u slikarstvu?
Srednju građevinsku školu sam upisala na inicijativu i želju moje majke, a ne iz vlastite volje. Iskreno, to mi je bilo jako teško, jer sam se osjećala kao da ne pripadam tom svijetu. Ipak, iz poštovanja prema njoj i zbog osjećaja odgovornosti, završila sam školu do kraja.
Ali nisam nastavila tim putem, jer sam znala da to nije moj poziv. Umjetnost me je oduvijek privlačila, još prije srednje škole. Slikanje je bilo ono gdje sam se osjećala svoja, slobodna i ispunjena. Kasnije sam upisala umjetnost i završila je, i to je bio pravi put za mene.
Zapravo, danas mislim da je možda i najbolja stvar to što sam prvo poslušala mamu, završila nešto što nisam željela, a onda sebi ispunila želju i postala ono što jesam. Taj balans između tuđih očekivanja i vlastitog glasa me je na neki način ojačao.
Koristiš jarke boje da oslikaš svoj svet. Zašto?
Zato što je moj unutarnji svijet zaista takav: šaren, razigran, pun kontrasta, radosti i emocije. Tako ja izgledam iznutra. Boje koje biram nisu slučajne; one su moje sredstvo izražavanja onoga što osjećam, kako gledam svijet i kako ga doživljavam.
Kada slikam, želim da prenesem ono što je u meni, energiju, vibraciju, život. I da bi to bilo iskreno i istinito, ja moram koristiti boje koje to mogu nositi. Jarke boje, snažni kontrasti, to je ono što mi najviše odgovara, jer najviše liči na ono što nosim u sebi.
Zapravo, ponekad imam osjećaj da je moj unutarnji svijet čak i šareniji od onoga što mogu prikazati na platnu. Možda sam ograničena paletom boja koje postoje, ali u toj šarenoj slobodi pokušavam biti što bliža sebi. Moje slike su odraz mene, i sve što iz mene izlazi, izlazi kroz boju.
Koji ti stil najviše leži: olovka, akvarel, ulje na platnu, tempera i zašto?
Najviše slikam akrilikom na platnu, jer mi taj medij najviše odgovara po koloritu. Akrilik mi daje slobodu da radim slojevito, brzo i intenzivno, a boje ostaju jarke, žive, baš onakve kakve ih osjećam iznutra.
Stilski, ono što me najviše opisuje jeste kombinacija naivne umjetnosti i ilustracije. Taj izraz mi najviše leži, jer je u skladu s mojom prirodom: neposredan, topao, emotivan i istovremeno vrlo iskren. Kroz njega se mogu najljepše i najlakše izraziti.
Volim taj spoj djetinje slobode i stvaralačke ozbiljnosti. U njemu nalazim prostor da budem i razigrana i duboka, da pričam priče koje osjećam, a koje najbolje govore bojom, linijom i jednostavnošću forme.
Koje su ti najdraže teme u slikanju?
Najdraže su mi teme koje dolaze iz svakodnevnog života, one male stvari koje bude emocije, podsjećaju na djetinjstvo, bude radost i sreću. To su motivi koji za mene nose toplinu i bliskost, kao što su šerpe, tufne, i drugi predmeti koji su nekada bili dio mog doma i mog odrastanja.
U tim šerpama ja sadim cijele svjetove, gradove, priče, uspomene svih nas. One su moj način da stvorim jedno šareno, toplo i pozitivno okruženje u kojem se ljudi mogu prepoznati, nasmijati, osjetiti nostalgiju ili jednostavno osjetiti mir.
Za mene slikanje nije samo čin stvaranja slike, nego i čin stvaranja osjećaja. Zato biram teme koje bude ono lijepo u nama.
A kakav odnos imaš prema bojama?
Zanimljivo je to da boje koje volim da nosim i one koje koristim na platnu često nisu iste. To su dva različita svijeta: jedan je onaj koji oblačim, a drugi onaj koji slikam.
U svakodnevnom životu više volim nositi pastelne, nježne tonove, posebno sve nijanse plave, to mi daje osjećaj mira i balansa. A kada slikam, onda se u meni probudi druga energija. Tada najviše koristim roze, ciklama, zelene, jarke, snažne boje koje prenose radost, energiju i život.
Možda zato što ih toliko gledam na svojim slikama, ne osjećam potrebu da ih još i nosim. Ili ih možda nosim iznutra, pa ih kroz sliku dajem vani. U svakom slučaju, boje za mene imaju poseban glas i one koje nosim i one koje slikam govore o meni, ali na različite načine.
Radiš li printove svojih slika na platnu?
Da, radim i printove svojih radova, jer se s vremenom pojavila potreba kod ljudi koji vole moj rad, ali ne mogu uvijek doći do originala. Tako sam odlučila napraviti limitirano izdanje printova, ali s velikom pažnjom na kvalitet i vrijednost koju nose.
Printovi su urađeni u visokoj rezoluciji, na kvalitetnom platnu, sa bojama koje su baby friendly i ekološki prihvatljive, bez štetnih isparavanja. Jako mi je važno da u svemu što radim postoji i ekološka svijest, jer vjerujem da umjetnost treba biti u skladu s prirodom i odgovornošću prema svijetu oko nas.
Trudim se da print ne izgubi dušu slike, da i dalje prenosi emociju, boju i priču. Tako da svako ko posjeduje moj print može osjetiti tu istu energiju i toplinu kao i kod originala.
Izlagala si u Budimpešti, Beogradu, Sarajevu, Tuzli… Kako su prošle te izložbe?
Već više od 20 godina izlažem širom svijeta kako samostalno, tako i u sklopu kolektivnih izložbi. Imala sam priliku da izlažem u Londonu, Nju Deliju, mnogim gradovima u Njemačkoj, uključujući Frankfurt, zatim u Beču, kao i u mnogim velikim gradovima Evrope. Naravno, izlagala sam i kod nas i u regiji, u Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu, Tuzli…
Na svakoj izložbi doživim nešto posebno. Jako puno ljudi prati moj rad, voli ono što stvaram, i otvaranja mojih izložbi su uvijek emotivna, dirljiva i ispunjena snažnom energijom. Dolazi mnogo ljudi, i to za mene nije samo umjetnički događaj, već trenutak duboke ljudske razmjene.
To su večeri pune ljubavi, pogleda, osmijeha, zagrljaja. Ljudi ne dolaze samo da vide slike, već da osjete i zaista ponesu dio te emocije sa sobom kući. Ta razmjena je ono što me pokreće, što mi potvrđuje da radim nešto iskreno i vrijedno.
Kada je i gde sledeća izložba u planu?
Uskoro me čeka jedna izložba u Americi, a nakon toga planirane su i tri izložbe u većim evropskim gradovima. Sve bi se to trebalo realizirati do kraja ove godine.
Neću još otkrivati sve detalje, volim da ostavim malo prostora za iznenađenje… Ali mogu reći da će to biti vrlo posebne izložbe, s mnogo emocije, boja i topline, i da se jako radujem svakom susretu sa publikom, gdje god da se desi.
Može li da se živi od umetnosti?
Vjerujem da se može živjeti od bilo kojeg posla na ovoj planeti, pa tako i od umjetnosti. Ključ nije samo u tome što radimo, već kako to radimo. Potrebna je dobra ideja, velika posvećenost, puno truda, upornosti i, naravno, i određenog odricanja.
Umjetnost zahtijeva srce, ali i disciplinu. Ako joj se čovjek iskreno preda i dosljedno gradi svoj put, vjerujem da se ne samo može živjeti od umjetnosti, već se može i živjeti za umjetnost. I to je, u mom slučaju, istina koju svakim danom potvrđujem.
Tvoja su dela pronašla put širom sveta — od Kine, Amerike, Kanade do Meksika. Kako tumačiš svoj uspeh?
Mislim da ništa ne dolazi preko noći. Kažu da i ćorava kokoš nađe zrno, ali ja bih rekla da sam ovih dvadeset godina svakodnevno kljucala, uporno, posvećeno i s vjerom u ono što radim. I našla sam svoje zrno, ne jedno, nego mnoga… širom svijeta.
Iza svega stoji ogroman rad, mnogo odricanja, ali i mnogo ljubavi. Prihvatila sam da se mijenjam, da učim, da rastem kroz svoj poziv. Mnogo sam toga žrtvovala, ali sam još više dobila.
To što su moja djela danas u domovima u Kini, Americi, Kanadi, Meksiku i mnogim drugim zemljama, za mene je posljedica upornog rada, čiste energije koju unosim u svaku sliku, vjere da će ono što stvaram pronaći svoj put… I naravno, Božje milosti. Bez nje, ništa ne bi imalo smisla.
Kako je došlo do tvoje saradnje sa Ujedinjenim nacijama i kako si uključena u projekte izgradnje mira?
Generalno, sve moje saradnje nastale su tako što su organizacije prepoznale moj rad i iskazale interes za ono što radim. Pisali su mi, pokazivali volju i želju za zajedničkim projektima. Pronašli smo zajednički jezik i vrijednosti, što je bio temelj za uspješnu saradnju.
Saradnja sa UN i projektima izgradnje mira iznikla je upravo iz te međusobne prepoznatljivosti i želje da zajednički doprinesemo pozitivnim promjenama.
S druge strane, nisam sarađivala samo sa njima, imam i saradnje sa velikim kompanijama, među kojima je i Audi, za koji sam ambasador u našoj regiji. Sve to pripisujem svom napornom radu i dosljednosti, jer ljudi iz ozbiljnih organizacija i kompanija prepoznaju trud i posebnu vrijednost koju unosim u svoj rad.
Pored slika, radiš kalendare, ilustruješ dečje knjige… Možeš li nam reći nešto više o tome?
Uvijek sam otvorena da ljudima ponudim različite načine da uživaju u mom radu, pa tako često radim kalendare sa svojim slikama. Primijetila sam da ljudi vole imati te kalendare, jer im uljepšavaju radni prostor ili dom, pa sam s velikom željom udovoljila toj potrebi da moji radovi budu dio njihovog svakodnevnog života.
Posvetila sam se ilustraciji dječjih knjiga i to me jako ispunjava. Ilustrirala sam jednu dječju knjigu koja je prošle godine bila najprodavanija u Hrvatskoj („Juraj i zmaj“ Andree Šunjić-Bernadić), na što sam jako ponosna. Trenutno radim na novim dječjim knjigama i radujem se što ću ostaviti trag za sebe, ali i za mlađe generacije.
Volim pomisliti da ću možda biti žena uz koju su mnoga djeca rasla, kroz priče i slike koje sam im dala.
Kao i svakom umetniku, i tebi je potrebno konstantno usavršavanje. Kako to postižeš?
Usavršavanje mi je prirodan dio života, baš kao i disanje. Pored svog privatnog života, djece i svakodnevnih obaveza, veliki dio vremena provodim s kolegama umjetnicima, jer mnogo učim upravo kroz razgovore i razmjenu iskustava s njima.
Također, jako puno ulažem u vlastitu edukaciju. Radoznala sam po prirodi i stalno istražujem, tražim nova znanja, nove forme izražavanja. Volim učiti i volim osjećaj rasta. To se vidi i u mom radu. Oni koji me prate primjećuju stalne promjene, inovacije, svježinu i napredak.
Za mene je to normalno. Bez rasta, čovjek sam sebi postane dosadan. A kada rasteš, postaješ i sretniji, i ispunjeniji, i sve što radiš dobija dublji smisao. Život tada stvarno ima punoću.
Da li si razmišljala o pokretanju svoje slikarske škole ili radionice?
Iskreno, nisam planirala i ne vjerujem da ću ikada imati svoju slikarsku školu ili radionicu. To nije nešto što me motivira niti pokreće. Ne smatram sebe dobrim pedagogom, a i poprilično sam introvertna osoba.
Mislim da ima toliko divnih ljudi i talentovanih slikara koji na predivan način znaju prenijeti znanje, ja bih, iskreno, prije otišla kod njih nego kod sebe.
Podržavam svakoga ko se bavi edukacijom u umjetnosti i duboko to poštujem, ali moje vrijeme i moj poziv su trenutno u nekom drugom pravcu. Nisam za sve, i to je sasvim u redu. Ja sam nekako samotnjak, stvaralac po prirodi, i vjerujem da najbolje doprinosim tako što stvaram, a ne nužno prenosim znanje.
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno radim na više projekata istovremeno. Imam nekoliko kolaboracija, pripremam izložbe, ilustriram dječje knjige i istražujem nove kreativne ideje. Takođe, imam dosta naručenih radova i dizajna, pa sam zaista zauzeta.
Hvala Bogu što je tako, čak ponekad ni ne stignem sve da završim, što je i znak koliko me posao ispunjava i motivira.
Koji su ti planovi za budućnost?
Nemam neke teške ili strogo definisane planove za budućnost. Ne živim samo od danas do sutra, ali život je nepredvidiv i nikad se sa sigurnošću ne zna šta donosi.
Volim reći da čovjek snuje, a Bog odlučuje. Imam svoje ideje i želje, ali ne znam tačno u kojem će pravcu ići. Život me je naučio da se treba prilagođavati i prihvatati promjene.
Najvažnije mi je da su moja djeca zdrava i dobra, i da smo svi zajedno dobro. Sve ostalo se uvijek može nadoknaditi i riješiti.
Koji savet imaš za mlade?
Savjetujem im da uvijek slijede svoju intuiciju i slušaju svoje srce. Da budu autentični i da budu ono što zaista jesu.
Važno je biti discipliniran, odgovoran, uporan, ali i dobar, iskren i pošten. Nikada ne treba raditi na štetu drugih.
Također, treba ostati otvorenog uma i srca, voljeti i cijeniti život i ljude oko sebe.
Dobro se dobrim vraća, ako daješ ljubav i trud, život će ti to i vratiti.
Razgovor vodila
Tamara Lujak