Beograd, 2277
Bio je decembar, ali Beograd više nije imao zime.
Grad je mogao da prođe kao školski hologram za učenje o klasifikacijama halucinacija: slojevi drona, svetlosne mreže, vetrovi prašine, ljudska obličja, čudovišni otisci u srebrnoj prašini. Dunav je sjajio fluorescentno plavo od algi koje su neselektivno filtrirale pamćenja. Stari centar grada – nekadašnje Terazije – bio je digitalno mumificiran.
Ništa tu nije propadalo.
Niko više nije živeo u centru Beograda. A ni oko centra. Ali Beograd je nastavio da bude raskrsnica.
Niko, možda i nije bilo tačno.
Niko ko je bio prijavljen.
U Podlažju, nekadašnjoj mreži podzemnih tunela i napuštenih skloništa, živeli su Talasnici – ljudi koji su bili ljudi koliko je i Beograd bio grad. Postepeno i neprimetno su se pretvorili u živu rezonancu, u prenosioce neuralnih signala koje ni mreža više nije mogla da klasifikuje. Nisu bili ni korisnici, ni građani, u liminalnoj džungli između organskog i neorganskog. Bili su sabotaža sistema – greška koja je stekla samosvest.
Talasnici nisu govorili.
Emitovali su.
A kada bi neko bio dovoljno oštećen – ili dovoljno budan – uhvatio bi signal.
Jedan takav bio je Luz. Bio je bivši sistemski operater u Geodati – kompaniji koja je mapirala psiho-emotivne tragove korisnika širom Evrope. Njegov posao, koji mu je poprilično obeležio život, bio je: arhiviranje želja.
Bilo je to iz Vremena Utelovljenja, kada se verovalo da svaka ideja ima materijalni trag koji bi mogao da se inkarnira ili odštampa.
Obitavao je u Severnoj Ravnoj Zoni, nekih sedam-osam kilometara severoistočno od Terazija.
Sanjao je jednom, mnogo kasnije, kad je već izgubio prevaziđeni posao, da Beograd diše kao živo biće, da svi mostovi trepću u ritmu srčanih udara kolektivne svesti.
Probudili su ga uz krik alarma. Tada je prvi put osetio Talas.
Talas je vibrirao i posle uspravljanja Luzovog tela.
U decembru 2277. Luz više nije imao stalno telo. Nosio je preklopni omotač – hibridno tkivo koje je regenerisalo identitet svakih osam sati. Samo tako je mogao da ostane ispod radara Sistema.
Sistem je postojao bez vladajućeg ili odlučujućeg centra. Bio je samo algoritam održanja. Ne zbog vlasti, već zbog entropije. Grad je morao da se hladi, pritisci su morali da se izjednače. Sistem je regulisao sve: toplotu, misli, kontakte, emocije. Čak su i snovi morali da budu u propisanom opsegu – da se ne bi razbuktala psihotermija. Luz je već osećao da oštri prekidi sna nisu bili koincidencija.
Ali Talasnici su bili anomalija. Njihove misli nisu imale strukturu. Bili su poput povratne sprege – svest koja je reflektovala samu entropiju unazad, kao da umesto smrti generiše višak značenja.
Luz je pratio signal do nekadašnje zgrade hotela Moskve. Unutra, ništa nije bilo kako je očekivao.
Zidovi su bili prekriveni ljudskim uzorcima – ne telima, već emocionalnim matricama. To su bile misli koje su preživljavale bez nosioca. Kolektivna osećanja očajanja, čežnje, transcendencije… u digitalnoj formi, ali sa biohemijskom preciznošću.
Emocije kao gorivo.
U centru prostorije stajala je figura. Nije imala lice, već samo otvor kroz koji su izlazili zvučni uzorci – ne reči, već frekvencije koje su dirale u temelj tela. Luz je osetio nešto što nije bila poruka, već… Jedina reč koja mu se činila približno tačnom bila je – potreba.
– „Znaš zašto si ovde?“ – upitala je figura, bez zvuka, s nekom primetnom težinom. Ta rečenica se samo pojavila u njegovoj svesti.
Luz je klimnuo. Znao je. Bio je potreban. Otuda potreba. Kao engram, kao ulaz, kao Talas koji još nije oboren. Njegova patnja, njegova priča, njegov poraz… Sve je to bilo sirovo, svež materijal. Dobrovoljni plen.
– „Sve što volimo, sve čega se bojimo… sagoreva sporije kad ga zapišemo.“ – rekao je, tiho. Barem je mislio da je rekao. Nije bio siguran.
Figura je otvorila deo zida. Iza su se nalazile stotine kapsula sa mrežama identiteta. Ali ne ljudi. To su bili koncepti. Ideje koje su prošle kroz ljudsku svest, ostavile trag, pa nestale. One su bile najdragocenije: entropijske strukture visoke gustoće.
Luz je legao u jednu.
Uronio je.
Sistem je registrovao gubitak mase, ali nije detektovao odstupanje. Za njega, to je bio samo još jedan građanin koji je ušao u zonu pasivne disipacije.
Ali Beograd je zadrhtao.
Ne digitalno. Ne seizmički.
Psihotermički.
Grad je utonuo u kratku pauzu. San. Talas.
Narednih nedelja, vetar je drugačije zvučao. Zelene bube su to osetile. Neke vrste crva, takođe. I nekoliko malih braon ptica. Svi Talasnici. Niko drugi u Zoni, prva tri meseca.
Onda, početkom četvrtog meseca, na liniji horizonata, pet kilometra istočno od ruševina Dvanaestog Pančevačkog mosta, počeli su da se pojavljuju snovi kod korisnika koji nijednog jutra nisu znali da li su sanjali ili ne.
Beograd je počeo da se seća stvari koje se nikada nisu desile. Ljubavi koje nisu imale tela. Grad koji je nekada želeo.
U bunkeru ispod Avale, stari server pulsirao je niskim frekvencijama. Ispred njega, zabeleženo je poslednje svedočenje Luz-modula.
– „Svesnost nije alat za opstanak. Nije čak ni greška. Ona je... ubrzivač. Sve brže sagorevamo sve što jesmo, da bi se nešto veće probudilo. Ako svrha nije večnost, možda je... intenzitet.“
Zapis nije bio klasifikovan kao pretnja.
Ali tog dana, sistem nije bio hladniji.
Bio je... topliji.
I neko ga je gledao unazad.