Raznovrsnost je odlika ne
samo ljudskog roda, već i vaskolike prirode, svemira, ali i umetnosti. Prateći
tu raznolikost tokom godina kroz mnoge intervjue, došli smo do još jednog
neobično zanimljivog spoja umetnosti i svakodnevnog posla. Reč je o Tatjani
Milivojčević, strukovnom vaspitaču, specijalisti za likovno vaspitanje, koja se
bavi pisanjem poezije i proze, kao i izradom lutki od sunđera (na štapu), kukuruzovine
i drugih materijala.
Radeći u Sremskoj
Mitrovici, u predškolskoj ustanovi „Pčelica“, Tatjana Milivojčević je pored
vaspitanja, opšteg obrazovanja i igre sa decom, angažovana i na njihovom umetničkom
obrazovanju. Kroz interaktivnu igru sa decom nastoji da poboljša njihove
govorne i stvaralačke sposobnosti, razvije im sigurnost (u same sebe) i
samopoštovanje, i olakša im adaptaciju na sredinu u kojoj žive.
Pored vođenja pedagoške
dokumentacije, koja zahteva ozbiljnu pripremu, pored profesionalnog i stručnog
usavršavanja i ozbiljnog rada sa mališanima, vaspitač treba da ih motiviše i na
igru. Kako je to najlakše izvesti u trećoj dimenziji, tako se Tatjana
Milivojčević u svom radu sa decom bavila različitim materijalima: plastelinom,
kukuruzovinom, sunđerom, papirom, žicom, plastikom, vunicom, drvetom… i bivala
nagrađena za svoj rad…
Zašto je za decu toliko
važno (kreativno) plastično oblikovanje?
Deci predškolskog uzrasta
bliže je plastično oblikovanje od crtanja i slikanja zbog toga što deca u prirodi
opažaju trodimenzionalne oblike, a materijali za plastično oblikovanje ih
svojim izgledom i svojstvima navode da ih trodimenzionalno i oblikuju.
Nijedna likovna aktivnost
ne može toliko angažovati decu i sistematski uticati na dečiji celokupni razvoj
kao plastično oblikovanje, jer ono im pruža najviše slobode tokom stvaranja,
pod uslovom da nisu ometana stalnim intervencijama vaspitača. Plastično
oblikovanje uvek treba da bude organizovano kao igra materijalima, sa idejom da
je važan proces, a ne produkt. U toj igri veoma je važno deci ponuditi mnoštvo
različitih i raznovrsnih materijala, ali i omogućiti kontakt sa delima priznatih
umetnika, jer će na taj način deca biti motivisana na kreativno plastično
oblikovanje.
Razvijanjem kreativnosti
koja je svojstvena deci predškolskog uzrasta, stvaraju se uslovi za razvijanje
stvaralaštva kao krajnjeg cilja samoostvarivanja deteta kao ličnosti. Ali
nijedno ni drugo se kod dece neće razvijati samo po sebi, već je neophodno
sistematski i planski uticati na dete kako bi se ono uspešno razvijalo kao
ličnost u celini. E tu dolazimo do uloge vaspitača koja je izuzetno složena i
nosi visok stepen odgovornosti.
Za plastično
modelovanje u predškolskim ustanovama najčešće se koriste papir, plastelin,
glina… Koji su to novi materijali koje si uvela u rad sa decom?
Materijali
za plastično oblikovanje mogu biti neoblikovani, poluoblikovani i otpadni i
prirodni. U neoblikovane materijale spadaju: hartija, tekstil, žica, vuna,
kanap, stiropor, filc, folija i dr. Poluoblikovane i otpadne čine: kutije,
čepovi, plastične flaše, delovi neke mašine ili aparata, otpaci građevinskog
materijala, dugmići i sl. U prirodne materijale za plastično oblikovanje
spadaju: povrće, voće, semenke, lišće, grančice, korenje, kukuruzovina, kesten,
orah, žir itd.
U
vreme kada sam se bavila istraživanjem načina na koje se kod dece može
razvijati kreativnost putem plastičnog oblikovanja (tokom specijalističkih
studija, 2011. godine), došla sam do podataka da se u praksi ne koristi mnogo
vrsta ovih materijala i stoga sam uvela u rad sa decom žicu, vunicu, filc,
foliju, kutije, čepove, dugmiće, ali i prirodne materijale. Cilj mi je bio da
provokacijom materijalima podstaknem decu na stvaralaštvo.
Nove
Osnove programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja – Godine uzleta (2018) koje
su počele da se implementiraju u praksu od 2019. godine, akcenat stavljaju,
između ostalog, i na fizičku sredinu koja treba da bude podsticajna i bogata
materijalima, tako da su pomenuti materijali koje sam ranije uvela sada već uveliko
u upotrebi po vrtićima. Nekoliko godina posle mog istraživanja, kada sam i sama
eksperimentisala materijalima, otkrila sam sunđer koji sam potom uvela u rad sa
decom. U okviru jednog projekta deca su grupno od sunđera modelovala lutke za
pozorišnu predstavu.
U saradnji sa
Slobodankom Grčić u cilju modelovanja sopstvenih vajarskih dela, organizovala
si „druženje“ dece sa poznatim umetnicima i njihovim umetničkim delima. Reci mi
nešto više o ovom vašem projektu…
Koleginica Slobodanka
Grčić, poznatija kao Cica, i ja, bavile smo se projektom koji je nosio naziv
„Umetničko delo u očima deteta“, a koji je predstavljen na Interdisciplinarnoj
naučno-stručnoj konferenciji sa međunarodnim učešćem pod nazivom „Svakodnevni
život deteta”, održanoj u periodu od 17. do 19. novembra 2016.
u Novom Sadu. Cilj nam je bio predstavljanje umetničkih dela kao važnog
didaktičkog sredstva za sticanje znanja, za podsticanje kreativnosti i
pokretanje mašte kod dece predškolskog uzrasta.
Umetnička dela, tačnije
reprodukcije vajarskih dela Henrija Mura, koristile smo kao podsticaj za
višesmernu komunikaciju, za doprinos obogaćivanju dečjeg iskustva i sticanju
znanja dece o svetu koji ih okružuje.
Odlučile smo se za
umetničko delo, jer u likovnim aktivnostima sa predškolskom decom ono ima
veliki značaj. Osim što je didaktičko sredstvo za sticanje znanja, kontaktom sa
njim deca razvijaju interesovanje za sopstveno likovno izražavanje, maštu,
kreativnost, elementarne estetske kriterijume, vrednuju ljudski rad i bolje
shvataju svet koji ih okružuje.
Međutim, umetnička dela
nisu stvarana za decu i od njih se ne očekuje da ih u potpunosti razumeju, niti
analiziraju. Osim osnovnih pojmova, kao što su likovne tehnike i elementi,
materijali i vrsta umetničkog izraza (pod tim se dečijim jezikom misli na „kao
stvarno” ili „neobično”), deca nisu u stanju da procenjuju i vrednuju umetničko
delo. Ali, sa druge strane, ono po čemu je umetničko delo neprocenjivo u radu
sa decom predškolskog uzrasta jeste njihova recepcija i impuls za sopstveno umetničko
stvaranje.
I opet se vraćamo na
podsticanje dečijeg stvaralaštva kao dečijeg vrhunskog samoostvarenja. Zar tome
ne teže i odrasli umetnici? Na kraju krajeva, nema velike razlike između
umetnika i deteta u procesu stvaranja, jer su i jedan i drugi fokusirani na izražavanje
sopstvenog doživljaja sveta.
Deca su bila ponosna na
svoja vajarska dela nastala tokom ovog projekta i tokom intervjua isticala su sreću
kao vodeće osećanje prilikom posmatranja vajarskih dela svojih vršnjaka. Kada
svedemo ceo projekat na emocije, ostaje nam dečija sreća na početku i na kraju,
što je zapravo jedini cilj kojem treba da teže svi vaspitači. A likovna
umetnost to omogućuje i to pruža detetu, jer ono ima potpunu slobodu tokom
izražavanja.
Koliko je projekat bio
uspešan i kakve ste sve zaključke iz njega izvele?
Ono što je bio naš
jedinstveni zaključak jeste to da je umetničko delo kod dece probudilo kako
saznajni, tako i emocionalni doživljaj i dalo im impuls za sopstveno stvaranje.
Dečija vajarska dela bila su zaista veoma studiozno i pažljivo stvarana, a
primetno je i to da su neka deca spontano savladala postavljanje figure u
vertikalni položaj, što se smatra izuzetno složenim zadatkom na tom uzrastu.
U jednoj fazi rada na
projektu deca su bila u ulozi „kritičara“ umetničkih dela svojih vršnjaka.
Interesantno je da su cenila trud, sličnost sa delima Henrija Mura, drugačije
položaje figura, zanimljivost, vajanje iz jednog komada, detalje, kao i
sličnost sa životinjama, iako je tema bila ljudska figura. Veoma su ozbiljno
pristupila svojoj ulozi i bila na vrhuncu zadatka.
Ispričaj mi nešto više o izložbi
lutaka od kukuruzovine pod nazivom „Žena“, održanoj u Biblioteci „Gligorije
Vozarović“ u Sremskoj Mitrovici 2010. godine...
Radoznala po prirodi,
stalno sam istraživala materijale kojima bih mogla da se izrazim. Volim prirodu
i u njoj uvek nađem inspiraciju. Tako sam otkrila kukuruzovinu, od koje je
najpre nastala jedna lutka, a za njom i čitava serija lutaka koje su
predstavljale žene u različitim situacijama i u pokretu. Bila je među njima,
recimo, devojka sa cvećem, dama sa kišobranom, majka sa detetom u naručju, starica
sa vretenom i sl.
Pošto sam dobro sarađivala
sa bibliotekarkom Svetlanom Sabo, pokazala sam joj svoje lutke i zajedno smo
došle na ideju da organizujemo izložbu u Gradskoj biblioteci. Izložbu je
otvorila istoričarka umetnosti Vladislava Belanović Šević, poreklom iz mog
rodnog Bosuta. Nas tri povezala je umetnost i slična energija, dok su lutke
okupljale one posetioce koji su u njima mogli da osete duh ravnice i vide
nežnu, ali snažnu žensku ličnost.
Da li je to bila tvoja
prva samostalna izložba i koliko si njome zadovoljna?
Jeste, to je moja prva
samostalna izložba. Bila sam pre svega srećna što sam imala priliku da svom
gradu pokažem samo deo svog stvaralaštva i počastvovana, jer mi je ukazana
prilika za to od ustanove koja se bavi promovisanjem knjige, moje druge velike
ljubavi pored likovne umetnosti.
Šta te je inspirisalo
da napraviš lutke od kukuruzovine i kako je izgledao sam proces pravljenja lutki?
Pokušavajući da se setim
kako sam uopšte počela da stvaram lutke, ne mogu da vaskrsnem tu jednu sliku,
ili situaciju koja me je inspirisala. Međutim, ono što mogu da kažem jeste to
da me je oduvek nešto „bockalo“, te da sam stalno imala potrebu nešto novo da stvorim
svojim rukama.
Pošto potičem sa sela,
kukuruzovina mi je od detinjstva poznat prirodni materijal i sećam se kako sam
se divila njenim nijansama, mirisu i bojama u vremenu branja kukuruza. Godinama
kasnije, kada sam rodila svoju prvu ćerku i bila najveći deo dana kod kuće,
došla sam na ideju da od kukuruzovine napravim lutku, a na to me je inspirisao
njen oblik koji je podsećao na balsku haljinu.
Tokom procesa izrade lutke,
eksperimentisala sam koristeći i druge materijale: plastičnu čašu kao osnovu za
telo, orah za glavu lutke, čačkalicu koja je držala vrat, tanku žicu i
univerzalno lepilo za spajanje delova, vunu i slično. Od alata sam koristila
makaze i klešta. Proces izrade lutke zabeležila je kamera Sremske televizije u
okviru emisije „Cicina tezga“.
Kada si se i kako
odlučila da napraviš svoju prvu lutku i koja je to lutka bila?
Eh, to nikada neću
zaboraviti! (Smeh) U Politikinom zabavniku, čini mi se na pretposlednjoj
stranici, bila je ilustrovana lutka za oblačenje sa nekoliko komada garderobe
koji su zajedno sa njom trebali da se iseku makazama i „oblače“ na lutku koju
bi prethodno morali da zalepite na karton, jer bi se u suprotnom pohabala i
pocepala. Za te smo se lutke moja sestra Vesna iz Beograda, koja je imala pun
podrum časopisa, i ja otimale, a bogami često i svađale oko toga koja će pre da
izgovori: „Moja!“ kada bi se na stranici ukazala lutka. Te lutke su mi
poslužile kao inspiracija za pravljenje sopstvenih kartonskih lutaka za
oblačenje. Godinama kasnije, imala sam čitavu kolekciju koju sam brižljivo
čuvala u kutiji za košulje mog oca i s vremena na vreme ih „oblačila“.

Kako zapravo, i gde,
praviš lutke?
Uvek u svom domu i to gde
god stignem! (Smeh) Tek pre dve godine sam u sadašnjem stanu od terase
napravila mini radionicu u kojoj mogu da se osamim i na miru napravim haos koji
je moje drugo ime. (Smeh)
Koliko ti je vremena
potrebno da izradiš jednu lutku?
Zavisi od složenosti same
lutke, od toga koliko je zahtevna za izradu, ali i od materijala kojim se
oblikuje. Recimo, lutku od kukuruzovine mogu da napravim za nekoliko sati, a
onu od sunđera za nekoliko dana, jer proces sušenja nakon bojenja, kao i
lepljenje, zahteva određeno vreme.
Počinješ li od ideje,
crteža ili…
Uvek od ideje, a zatim i
od crteža. Često inspiraciju potražim na internetu, najčešće na Pinterestu, ali
tek nakon što razvijem sopstvenu ideju u mislima - zatim tražim onu ilustraciju
koja je slična mojoj viziji. Potom crtam skicu u određenom formatu i krećem u
trodimenzionalno oblikovanje.
Kako to izgleda biti
dete tvorca lutaka?
Pa to bi morala da pitaš
moju decu! (Smeh) Ispričaću jednu anegdotu vezanu za ovo tvoje pitanje. Kada je
u moj dom došla ekipa Sremske televizije kako bi snimila emisiju o izradi lutke
od kukuruzovine, suprug i deca je trebalo da se „sklone“ i ne ometaju nas tokom
snimanja.
Međutim, moja mlađa ćerka,
koja je tada imala pet godina, pojavljuje se na vratima kuhinje u kojoj
snimanje uveliko traje i mirno seda na stolicu do mene. Sve vreme posmatra kako
pravim lutku i ćuti. Tek povremeno pogleda u kameru. Kao da je prisutnima htela
da pokaže kako je ona zapravo zvezda, a ne ja. (Smeh) Deset godina kasnije, ta
moja mlađa ćerka mi je jednom prilikom rekla: „Zašto ti moraš da budeš
drugačija od ostalih majki? I zašto nisi obična i normalna.“ Veruj mi, umesto
da se uvredim, ja sam bila najsrećnija na svetu.
Zašto je lutka, odnosno
lutkarska predstava (pozorište) važna za razvoj deteta?
Dečije igre pozorišta
angažuju sve dečije sposobnosti i pozitivno utiču na celokupan razvoj: razvijaju
govor, bogate socijalne odnose, razvijaju empatiju, disciplinovanost,
odgovornost, oslobađaju ih od egocentrizma koji je karakterističan za
predškolski uzrast, podstiču istrajnost, razvijaju mišljenje i omogućavaju im
usvajanje moralnih normi, podstiču kreativnost i stvaralaštvo.
Kada deca samostalno
kreiraju igre pozorišta, oni instiktivno i u skladu sa sopstvenim potrebama,
sklonostima i interesovanjima biraju one sadržaje koji su njima bliski. Takve
dramske igre imaju sve elemente koji su potrebni detetu gledaocu:
jednostavnost, jasnost, borbu dobra i zla, dinamičnost, zabavu, bez mnogo
teksta i privlačnu muziku.
Čak i najkomplikovaniji
misaono-idejni sadržaji mogu bez većeg oštećenja da se prezentuju u lutkarskom
pozorištu za decu, ako se znalački prevedu na jezik slike, oblika i pokreta.
Kroz lutke koje su bliske dečijem svetu možemo da kažemo sva dobra i sva zla
ovoga sveta, uobličeno, estetizovano i bez laganja. A poznato je da će dete
lutki izreći sve ono što odraslom ne bi moglo, jer je doživljava kao sebi ravnu
i blisku.
Šta je to što dete
privlači lutki?
Lutka dete dovodi u stanje
ushićenosti i razigranosti, pokreće njegov misaoni, fantazijski i emotivni
svet, omogućava mu da izrazi svoj doživljaj sveta. U igri sa lutkom dete svoje
iskustvo prenosi na zamišljeni plan i tu može da ga prerađuje. Poznato je da se
lutka koristi i u terapeutske svrhe. Vaspitači znaju kako je lutka izuzetno
moćno didaktičko sredstvo i stoga je koriste u svim vrstama aktivnosti u radu
sa decom.
Kakav odnos deca imaju prema
lutkama?
Izuzetno blizak. Kada
vaspitač lutku unese u sobu, počinje magija. Deca se odmah okupljaju, svi bi da
je dodirnu, pomiluju i naravno „razgovaraju“ sa njom. Bez obzira na to da li je
dete starijeg ili mlađeg predškolskog uzrasta i da li misli kako je lutka
„živa“ ili „nije živa“ sva deca bez razlike ulaze u dijaloge sa lutkom. To je
zaista neverovatno! Sve što želite da čujete od deteta, čak i onog najstidljivijeg,
možete postići lutkom.
Koliko je za dete važan
spoj igre, kreativnosti i mašte?
Izuzetno je važan. Dete je
pre svega biće igre. Igra je način njegove komunikacije sa samim sobom i svetom
koji ga okružuje. Dete kroz igru živi. Kreativnost je osobina ličnosti koju
svako dete poseduje, kao i maštu, i oni su prateći delovi dečije igre. Međutim,
to ne znači da će se kreativnost i sposobnost za imaginaciju razvijati same po
sebi, njih kod dece treba podsticati i razvijati, jer spoj igre, kreativnosti i
mašte omogućuje detetu nesmetano razvijanje svih potencijala i aspekata
ličnosti: fizički, kognitivni i socijalni razvoj i razvoj mašte i komunikacije.
Koje su sve lutke uz
tvoju pomoć stvorila deca u predškolskoj ustanovi „Pčelica“?
Uuu, teško pitanje! (smeh)
Mnogo njih. Ali recimo to su bili: Svemirko, Vila Zvezdana, zmaj Munjeviti, Čistunko,
Lutka zvečka, patuljci, lutke od klipa kukuruza, lutke od vunice itd.
Na stručnim susretima
„Dobra igračka“ 2015. godine u Subotici, osvojila si prvu nagradu stručnog
žirija za kreaciju igračke za decu od 3-7 godina „Lutka sklapalica“. O kakvoj
je lutki reč?
Reč je o lutki od sunđera
i drveta. Lutku sam zamislila kao didaktičko sredstvo koje za cilj ima razvoj
mišljenja, pažnje, kreativnosti, mašte, koordinacije oko-ruka, osećaja za boje
i razvijanje elementarnih estetskih osećanja. Osnova lutke je drveno okruglo
postolje sa drvenim štapićem koji je pričvršćen u središnji deo postolja pod
pravim uglom. Dodatak je drvena letvica sa rupom u središnjem delu, koja treba
da predstavlja ruke lutke. Delovi lutke oblikovani su od sunđera različitih
boja i predstavljaju geometrijske figure: loptu, piramidu, valjak, kocku i sl.
Svi delovi imaju rupicu pomoću koje mogu da se „nanižu“ na drveni štapić i na
taj način formiraju telo i glavu lutke. U toku sklapanja lutke, može biti na stotine
kombinacija boja i oblika, što svakoj napravljenoj lutki daje na originalnosti,
pri čemu do izražaja dolazi dečija kreativnost.
Reci mi nešto više o
samim susretima „Dobra igračka“ - kad su i kako nastali, kad se održavaju i gde
- i zašto su nagrade koje se na ovim susretima dodeljuju značajne za
predškolske radnike?
„Dobra igračka“ stručnijeskup
predškolskih radnika Vojvodine. Održava se svake druge godine i okuplja
vaspitače radi razmene kreativnih ideja iz prakse u izradi igračaka i
didaktičkih sredstava za decu predškolskog uzrasta. To je prilika za promociju
struke, stručno usavršavanje i stvaranje standarda kvaliteta savremene dobre
igračke.
U centru interesovanja su
igračke koje za decu izrađuju i zajedno sa njima stvaraju vaspitači, medicinske
sestre i stručni saradnici predškolskih ustanova. Radove na izložbi procenjuje
stručni žiri, dečji žiri i žiri učesnika susreta. Najbolji autori bivaju
nagrađeni priznanjem „Dobra igračka“ i stručnim knjigama.
Organizator i domaćin
manifestacije je PU „Naša radost“ iz Subotice. Ideja o dobroj igrački je
nastala pre više od 25 godina. Tokom tog perioda se razvijala i menjala, da bi
vremenom prerasla u stručni skup predškolskih radnika.
Nagrade su značajne za
predškolske radnike zbog toga što niko bolje od njih ne zna koje su to igračke
dobre za decu, a kada nam trud i rad bude prepoznat, to je za nas samo dokaz
kako smo ispunili svoju profesionalnu svrhu.
Na konkursu za
najkreativniju radionicu u okviru Međunarodnog festivala dečjeg i nastavničkog
stvaralaštva „Kreativna čarolija“, održanom u Banji Vrujci 2016. godine, tvoja
radionica „Lutka sklapalica“ uvrštena je u 15 najboljih. Kako je protekla
realizacija radionice i kakvi su tvoji utisci sa Festivala?
Tako je. Podstaknuta time
što je njen kvalitet prepoznat na stručnim susretima „Dobra igračka“, došla sam
na ideju da sa „Lutkom sklapalicom“ kao nastavnim sredstvom konkurišem i na Festivalu
dečijeg i nastavničkog stvaralaštva „Kreativna čarolija“ u Banji Vrujci.
Scenario radionice za izradu lutke koji sam poslala dopao se organizatorima i
ona je uvrštena u 15 najboljih, što mi je omogućilo da je uživo realizujem na
pomenutom Festivalu. Naime, trebalo je da osmislim uzrast dece koja mogu da učestvuju
na radionici, pripremim materijal i alate i osmislim načine na koje ću podsticati
decu na izradu sopstvenih lutaka po uzoru na moju Lutku sklapalicu. Organizatori
su mi obezbedili prostor i reklamu. Svako dete koje je na mojoj radionici
napravilo lutku odnelo ju je kući ne skrivajući zadovoljstvo i sreću. A kada
vidim nasmejana dečija lica i ja sam srećna. Deca ne glume. Njihova radost
dolazi iz srca.
Nisi se samo bavila
izradom lutaka tokom svoje karijere strukovnog vaspitača, specijaliste za
likovno vaspitanje, već si pisala i stručne radove i držala predavanja. Koji su
to radovi/predavanja i kakav su odziv imali?
Za mene su kolege često
govorile kako sam veoma ambiciozna. Sebe nikada nisam tako doživljavala.
Ambiciozan čovek po mom mišljenju mora da ima cilj kojem teži, a ja sam samo
radila svoj posao najbolje što sam umela. A u ovom poslu ne možete da napredujete,
ne možete se „popeti stepenik više“, niti ostvariti veću nadoknadu za svoj rad.
Jedino što sam želela kada sam upisala specijalističke studije, bilo je to da
se bavim likovnom umetnošću, odnosno da likovne sposobnosti razvijam kod dece.
Sa tim ciljem su i počela
moja istraživanja kroz stručne radove, izlaganja i radionice, tako da je većina
mojih radova upravo iz te oblasti, kao što su recimo: „Lutka u funkciji razvoja
komunikacije i stvaralaštva dece predškolskog uzrasta“ i „Mitski sadržaji kao
podsticaj dečije komunikacije“, oba objavljena u časopisu za multidisciplinarna
istraživanja detinjstva „Krugovi
detinjstva“, ili recimo rad „Umetničko delo u očima deteta“, koji je
predstavljen na Interdisciplinarnoj naučno-stručnoj konferenciji sa
međunarodnim učešćem u Novom Sadu, 2016. godine, koja je nosila naziv „Svakodnevni život deteta“, i mnogi
drugi.
U saradnji sa koleginicom
Slobodankom Grčić prestavljala sam stručne radove – primere dobre prakse na
stručnim susretima vaspitača, koji su bili izuzetno posećeni. Tada sam od
ostalih kolega vaspitača dobijala povratnu informaciju i pohvale za svoj rad,
što je mene nadalje izgrađivalo kao profesionalca.
Od svih napisanih,
najviše me zanima rad „Fenomen svetlosti u pripremnoj predškolskoj grupi“. Reci
mi, molim te, nešto više o tome…
Nisi prva kojoj je ovaj rad
privukao pažnju! (Smeh) Koleginice Zorica Bodlović, Danijela Teodosić i ja, zajedno
smo osmislile i realizovale projekat koji je 2014. godine predstavljen na četrnaestim
stručnim susretima „Vaspitači – vaspitačima“ u Vrnjačkoj Banji, u organizaciji
Saveza udruženja vaspitača Srbije. Nakon što je naše izlaganje najavljeno,
predsednica komisije za odabir radova je u uvodnoj reči izjavila kako je na sam
naziv projekta reagovala sa izvesnim neodobravanjem, misleći kako nismo mogle
jednu takvu ozbiljnu oblast da približimo deci, a da naš rad ne bude
„suvoparan“, a sadržaji deci budu nezanimljivi.
Međutim, čitajući rad koji
smo napisale, ne samo da je shvatila kako se prevarila u prvobitnom
razmišljanju, već i kako je rad izuzetno kvalitetno i stručno osmišljen i isto
tako realizovani, te kako treba da bude dobar primer čak i učiteljima u
osnovnoj školi, koji će deci približiti fenomen svetlosti. Iako je i sam naslov
„ozbiljan“, reč je zapravo o jednom zanimljivom projektu tokom kog su deca
saznavala mnogo toga o svojstvima svetlosti: recimo o njenom pravolinijskom
prostiranju pomoću eksperimenta sa kartonskim pregradama sa rupicama i plamenom
sveće, ili o prelamanju svetlosti koje je stvorilo iluziju lomljenja drvenog
štapića u vodi, ili o igri svetlosti na raznobojnim stakalcima i u ogledalima u
kaleidoskopu...
Kako si došla na ideju za
projekat „Knjiga ili kako smo napisali knjigu”?
Projekat u vrtiću uvek
treba da pođe od dečijih interesovanja. Tako je i nastala ideja za projekat
„Knjiga, ili kako smo napisali knjigu“, koji je predstavljen na Stručnim
susretima „Primeri dobre prakse“ u Novom sadu, 2015. godine, u organizaciji
Udruženja vaspitača Vojvodine. Naime, deca iz tadašnje moje vaspitne grupe
pokazivala su veliko interesovanje prema pisanoj reči i nekolicina njih je
svakodnevno listala i „čitala“ slikovnice. Tako sam došla na ideju da sa decom
razgovaram o knjizi i zajedno smo došli do teme projekta, tačnije do projektnog
pitanja.
Projekat nije mogao da
bude realizovan bez podrške roditelja i lokalne zajednice. Kroz koje ste sve
faze i teškoće prošli, koje ste sve ustanove posetili i koje je sve dobrobiti
projekat doneo?
U pravu si. Nijedan
projekat ne može da bude realizovan niti uspešan bez saradnje sa roditeljima i
lokalnom zajednicom. U okviru projekta „Knjiga, ili kako smo napisali knjigu“
ostvarili smo izuzetnu saradnju sa roditeljima dece iz vaspitne grupe, ali i
različitim ustanovama, firmama i institucijama u lokalnoj zajednici: knjižarom,
papirnicom, štamparijom i bibliotekom.
Teškoće su nam bile
udaljenost vrtića od pomenutih institucija i obezbeđivanje novčanih sredstava
za štampanje knjige koja smo na kraju dobili od roditelja koji su prepoznali
naš rad i imali nameru da nas u svemu podrže.
Dobrobiti koje je projekat
doneo bile su višestruke, kako za decu, tako i za roditelje i vaspitače.
Dobrobiti za decu bile su: razvijena radoznalost za svet koji ga okružuje i
produkte čovekovog rada; probuđeno interesovanje za književnost uopšte;
unapređene socijalne veštine; obogaćen rečnik; razvijena pozitivna slika deteta
o samome sebi; podstaknuta mašta i imaginacija i razvijena navika druženja sa
knjigom. Roditelji su bili uključeni u sve faze rada na projektu i dobili su povratne
informacije o razvojnim postignućima svakog pojedinačnog deteta.
Da li si razmišljala da
gostuješ po Srbiji po školama i ustanovama kulture sa ovim projektom? Meni bi,
recimo, bilo jako interesantno da i sama učestvujem i napravim svoju knjigu…
Iskreno, tada nisam.
Međutim, kada se „prašina slegla“ i kada sam zaista sagledala kakav smo posao
napravili, shvatila sam kako bi bilo lepo da se o tome više čuje. Zato sam
pomenuti projekat poslala na Balkanski samit obrazovanja BES 2022, prošao je
žiriranje i dobila sam priliku da o njemu čuju edukatori i mnogi drugi
stručnjaci iz oblasti obrazovanja širom sveta, jer se prošle godine samit
priključio Svetskom samitu obrazovanja.
O gostovanju po Srbiji po
školama i ustanovama kulture takođe nisam razmišljala, ali i to bi bio lep
način za promociju knjige i razvijanje ljubavi dece prema pisanoj reči koja je
danas u vremenu ekspanzije tehnologije i elektronskih medija kod njih veoma
slabo razvijena. Mišljenja sam kako deca sve manje čitaju.
Što se zanimljivosti tiče,
projekat je zaista izazvao veliku pažnju kako kod dece tako i kod roditelja i
članova lokalne zajednice.
Ovim dolazimo do predivne
zbirke „Zanimljive priče iz sobice „S““. Reci mi o kakvom je ovde projektu reč,
kako si ga i kad realizovala i uz čiju pomoć?
Upravo je ta zbirka kruna
pomenutog projekta „Knjiga, ili kako smo napisali knjigu“. Ona je nastala tokom
projektnih aktivnosti, u okviru kojih je svako dete izmislilo, a potom i
ilustrovalo svoju priču. Izdavač je bila Biblioteka „Gligorije Vozarović“ iz
Sremske Mitrovice, a štampanje knjige omogućili su roditelji dece svojim sopstvenim
sredstvima.
Moram da istaknem
činjenicu koja će najbolje da oslika značaj i vrednost dečijih priča u zbirci
„Zanimljive priče iz sobice „S““. Kada smo imali štampano izdanje u rukama,
koleginica i ja smo dečije priče čitale deci iz ostalih vaspitnih grupa našeg
vrtića. Ono što je veoma zanimljivo jeste to da su ih ona izuzetno dobro
prihvatila, pažljivo i sa interesovanjem slušala i naposletku iznosila svoje
utiske o njima. Jednostavno, osetilo se kako sva deca zapravo pričaju istim
jezikom. U zbirci mogu da se pronađu zmajevi, vile, princeze, čudovišta, Pepa
Prase, Gormiti, jednorozi i mnogo drugih zanimljivih bića, koji vam pričaju
svoje interesantne dogodovštine.
Zašto je važno govorno
stvaralaštvo, pogotovo dečje govorno stvaralaštvo?
U dečijem govornom
stvaralaštvu do izražaja dolazi njihova mašta i fantazija, kao i posebna vrsta
kreativnosti. Kada dete gradi logičke i nonsensne sadržaje, rimuje reči ili stvara
stihove, ono oslobođeno ulazi u jedan novi svet u kom samo sebi daje uloge koje
su mu u datom trenutku potrebne kako bi izrazilo svoj unutrašnji svet. Deca su
na predškolskom uzrastu sklona ovakvim stvaralačkim aktivnostima, pa je veoma
važno davati im materijal i podsticaje, kaoi tragati za načinima stimulisanja
tog razvoja. Biti svedok buđenja jednog takvog izmaštanog sveta u koji vas
uvodi dete neprocenjivo je za vaspitača.
Deca su ne samo
osmislila i napisala svoje priče, već su ih i oslikala: celu zbirku krase
crteži malih pisaca…
Tako je. Želja mi je bila
da deci pružim mogućnost da se oprobaju i u ulozi ilustratora sopstvenih priča,
tako da zbirka bude u celini odraz dečijeg stvaralaštva, kako govornog, tako i
likovnog. Pri izradi crteža deca su koristila kombinovanu tehniku, suvi pastel
i tuš. Dodatnu čar njihovim crtežima (jer svaki „priča“ svoju priču) daje
kvalitetan sjajni papir odštampane knjige, tako da je zadovoljstvo, osim
vizuelno, i taktilno za čitaoca.
U svom radu sa decom
dotakla si se i mitologije. Zašto je i na koji način mitski sadržan važan za
mališane?
Odluku za uvođenje
mitologije u rad sa decom zasnovala sam na ostvarivanju cilja iz predškolskog
programa, a to je upoznavanje sa tradicijom i kulturom naših naroda kao i
sredine u kojoj dete živi i odrasta. Bajke, koje su oduvek prisutne u dečijem
životu i koriste se u vaspitno-obrazovnom radu, nastale su zapravo iz mitova
koji su po mom skromnom mišljenju nepravedno zanemareni.
Razlika između bajke i
mita je u tome što u mitu imamo natprirodne ličnosti, bogove i heroje u
natprirodnom svetu, dok u bajci imamo običnog čoveka u svetu natprirodnih bića.
U svojim mitovima naši narodi iskazuju napor da upoznaju prirodu i svet, a deca
kroz priče upoznaju ne samo svet, nego i svoj položaj u njemu.
Među kolegama vaspitačima bila
je prisutna bojazan kako deci predstaviti fantastična bića iz mitova, jer su
ona njima strana i nepoznata zbog neobičnosti svog izgleda, može biti i
strašna. Međutim, konsultujući dosadašnja istraživanja u oblasti dečije
psihologije i strahova, uverila sam se kako će zapravo baš ti i takvi sadržaji
pomoći deci u sticanju saznanja o svetu koji ih okružuje i kanalisanju
sopstvenih emocija. I to se pokazalo tačnim. Mitski junaci privukli su decu,
ona su pomoću njih učila da u svetu postoje i dobro i zlo, kako dobro pobeđuje
zlo, a zlo uvek biva kažnjeno.
Veruju li deca u
postojanje fantastičnih bića?
Zavisi od uzrasta. Mlađi
da, stariji baš i ne, tek po koje dete. Međutim, ono što je zapravo fantastično
jeste to što iako ne veruju da ta bića zapravo postoje, deca ih uvlače u svoj
svet, komuniciraju sa njima na zamišljenom planu, vode dijaloge, zamišljaju
situacije i dogodovštine i materijalizuju ih na svojim slikama i crtežima,
oživljavaju u svojim lutkama ili dramskim igrama i pričama. To vam je nešto
kao: „Ne verujem, ali ipak rado sanjam!“ Poput pisca, ili bilo kog umetnika
koji gradi svoj svet snova. Tako i deca imaju svoj čarobni svet, lepši i
sjajniji od puke stvarnosti, kako ima običaj da kaže jedan moj prijatelj.
Da li su deca tokom
tvog rada sa njima izmislila neko svoje fantastično biće i koje?
Jesu. Deca su izmislila vilu
Zvezdanu i zmaja Munjevitog. O njima su najpre smislila toplu, životnu priču, u
koju su utkala svoja iskustva i emocije i u kojoj je na kraju pobedilo dobro, i
ljubav između vile i zmaja. A onda su od sunđera napravila lutke vile i zmaja
(grupni rad) i njima uz ostale lutke odigrala svoju dramsku igru koja je
pratila tekst dečije izmišljene priče.
Reci mi nešto više o
projektu „Mitski sadržaji kao podsticaj dečije komunikacije“ iz 2015/2016.
godine...
Projekat kojim smo se
bavile moja koleginica i ja, objavljen je u časopisu za multidisciplinarna
istraživanja detinjstva „Krugovi detinjstva“ broj 1-2, u izdanju Visoke škole
strukovnih studija za obrazovanje vaspitača u Novom Sadu 2017. godine. Cilj
rada bio je da dokažemo kako se i mitski sadržaji bez bojazni o njihovom
negativnom uticaju, mogu koristiti u radu sa decom.
Rad smo bazirale na srpskoj
mitologiji, a odlučile smo se za predstavljanje dva mitološka bića: vila i
zmajeva. Za to smo imale vise razloga. Jedan od njih je taj što su ta bića već
poznata deci iz drugih izvora-kulture i tradicije drugih naroda, književnosti i
filmske umetnosti. Želja nam je bila da deca upoznaju izvorna narodna verovanja
o pomenutim bićima i steknu nova saznanja. Drugi razlozi podrazumevali su koleginičinu
i moju nameru da dobijemo podatke o dečijoj percepciji mitoloških bića, o
uticaju mitskih sadržaja na razvoj dečije mašte, o načinima na koje deca
prerađuju sadržaje koji im se prezentuju i o impulsima koje mitski sadržaji
daju dečijem govornom i dramskom stvaralaštvu.
Mitske sadržaje predstavile
smo deci koristeći nekoliko izvora, od kojih bih istakla Bodirogića (2013) i
njegovu knjigu „Iščezli - srpska mitologija“
izdavačke kuće Orfelin iz Novog Sada. Ilustracije i odabrani sadržaji iz knjige
izazvali su veliko interesovanje kod dece. Njih smo oblikovali i prilagodili
deci, a zatim ih pomoću lutaka babe i dede prezentovali. Deca su potom
izmišljala sopstvenu mitsku priču, osmišljavala dramski tekst, oslikala platno
za lutkarsku scenu i kreirala lutke vile i zmaja. Predstavu su odigrala na
kraju projekta drugoj deci iz vrtića. Čak su uz malu pomoć vaspitača izmislila
i pesmu koja je na kraju pratila čin venčanja vile i zmaja!
Zašto je bilo važno da
deca sama izmisle mitsku priču, sama naprave lutke za predstavu i osmisle
predstavu?
Izuzetno je važno decu
podsticati na sopstveno stvaralaštvo, na kreiranje i realizaciju vlastitih
zamisli, jer u tom procesu stvaranja deca, ne samo da upoznaju svet koji ih
okružuje, već i komuniciraju sa njim na jedan specifičan način i prenose poruku
svetu o tome ko su oni zapravo i kakav je njihov unutrašnji svet. Na taj način
se deca razvijaju u slobodne ljude, samosvesne i sa kritičkim odnosom prema
svetu u kom žive.
Stvaranje deci omogućuje
katarzu, poput one koju mi doživljavamo gledajući neki film, čitajući dobru
knjigu ili stojeći ispred umetničke slike, ili još bolje, poput one koju
doživljava umetnik koji stvara svoj sanjani svet. Tako će i dete imati priliku
da se kroz stvaranje samoostvari kao ličnost i razvije svoje potencijale.
Tvoj rad se ovim ne
završava, naprotiv: imala si u Muzeju grada Zenica u septembru 2022. godine
samostalnu izložbu lutaka od sunđera pod nazivom „Tragovima slovenskih
mitoloških bića“. Reci mi kako je došlo do te saradnje?
Do saradnje je došlo
spontano. Direktor Muzeja grada Zenice Adnadin Jašarević, inače i predsednik
žirija za odabir priča iz oblasti fantastike na Festivalu fantastične književnosti
Refestikon koji se već deset godina održava u Crnoj Godi u Bijelom Polju, pozvao
me je da „oživim“ slovenska mitološka bića po uzoru na knjigu spisateljice iz
Beograda Tamare Lujak (autorke i inicijatorke ovog intervjua), koja je takođe
pozvana da u Zenici promoviše svoje dve knjige: „Rečnik slovenske mitologije“ i
„Rečnik srpskih mitoloških bića“. Ideja i predlog gospodina Jašarevića bila je
da napravimo sinergiju umetnosti i spojimo svoje umetničke doživljaje starih
mitoloških bića, i da ih na taj način sačuvamo od zaborava za nove mlade
naraštaje, ali i podsetimo one starije da svi mi, bez obzira na veru i naciju
imamo iste strahove i slične snove koji su stari koliko i samo čovečanstvo.
Kada sam čula za ovu ideju, malo je reći da sam bila oduševljena.
Koliko ti je vremena trebalo
da osmisliš i napraviš lutke?
Napravila sam ukupno
trinaest lutaka kojima sam predstavila različita mitološka bića. Za njihovu
izradu mi je bilo potrebno oko dva meseca svakodnevnog intenzivnog rada. Rok je
bio kratak, vremena malo, tako da sam dala sve od sebe kako bih opravdala poverenje
koje mi je dato i ukazanu čast. Zaista sam se osećala počastvovanom.
Šta je sve potrebno za
izradu lutki od sunđera?
Osnovni materijal je
sunđer. U zavisnosti od idejnog rešenja i složenosti lutke, koristila sam i
druge materijale: drvo, žicu, veštačko krzno, platno, veštačku kožu, akrilne
boje, a od alata klešta i, naravno, makaze kao osnovni alat. Takođe imam i
jednu malu cirkularnu šlajfericu koja mi olakšava obradu sunđera. Nekada sam
sve radila samo makazama, a to je izuzetno težak posao, naročito pri obradi
većih komada. Makaze pritom treba da budu kvalitetne, oštre i udobne za šaku,
da ne žuljaju, jer su one u mojim rukama čak i po desetak sati bez prekida. Posedujem
jedne takve koje su za mene dragocene i koje mi je, znajući za moj hobi, poklonio
prijatelj slikar.
Kako je prošla izložba
i kakvi su tvoji utisci?
Sve je bilo odlično
organizovano, posećenost je bila velika, s obzirom na to da su pored mojih
lutaka bile predstavljene i fotografije stećaka Dragića Rabrenovića iz Bijelog
Polja, kao i vajarski i slikarski radovi mladih autora na istu temu. Bila sam prezadovoljna
i presrećna. Komentari koje su mi posetioci uputili te večeri učinili su me
ponosnom umetnicom, jer sam prvi put odista o sebi na taj način razmišljala.
Pogotovo zbog činjenice da je to bila moja prva izložba lutaka od sunđera čijom
izradom se bavim oko četrnaest godina i da je predstavljena ni manje ni više,
nego u drugoj državi.
Na kojim lutkama
trenutno radiš i planiraš li neku novu izložbu i gde?
Trenutno samo pišem!
(smeh) Vratila sam se svojoj drugoj ljubavi iz detinjstva – pisanju. Ali poziva
za lutke ima, jedan od njih je Beograd, opet na temu mitoloških bića. Drugi sam
dobila na temu Rimljana, već smišljam zanimljiva idejna rešenja, ali još nisam
počela sa izradom lutaka. Biće svega. Unapred se radujem.
Ne baviš se samo
lutkama. Ti si i pisac i pesnik. Pesme si objavljivala uzbirkama („Stihovi od
sedefa“, međunarodna e-zbirka ljubavne poezije, Beograd, 2016) i zbornicima
(„Arte stih“, vol. 3, Beograd, 2015; „Zbornik savremene ljubavne poezije“,
Beograd, 2014)… Kada si i kako počela da se baviš pisanjem pesama?
Pesme sam pisala još u ranoj mladosti, ali nažalost,
nisam ih sačuvala. Ponovo sam im se vratila pre nekih petnaestak godina. Oduvek
sam volela knjigu i čitanje. Istinsku ljubav prema poeziji kod mene je tokom
gimnazijskih dana probudila moja profesorka srpskog jezika i književnosti Vera
Benja, koja je kod nas dece razvijala ljubav prema književnosti uopšte, a
posebno prema poeziji, koju je i sama jako volela.
Svi smo iz razreda morali
da kupimo knjigu „Poezija“ Neđe Mijuškovića u izdanju Zenita iz Beograda i
iščitamo je u celosti, bez obzira na to koji je pesnik bio po planu i programu.
Čini mi se kako je tada poezija postala deo mene i samo je bilo pitanje vremena
kada ću i sama početi da je stvaram. Impulsi za pisanje pesama uvek su mi
davali osećanje ljubavi i tuge. Jedno bez drugog kod mene nikada nisu išli.
Priče su ti uvrštene u
mnoge zbirke: „Nešto diše u mojoj torti“ (2014, 2019), „Ukleti grad“ (2016),
„Štavionica pisanja“ (2016, 2017), „Ilirsko kraljevstvo“ (2020), „Putnik“
(2022), „Poruke iz prošlosti“ (2022), da izdvojim samo neke od njih… Šta ti
više leži: poezija ili proza?
Veruj mi da ne znam!
(smeh) Zavisi od trenutne inspiracije, čemu ću pre pribeći: priči ili pesmi.
Mada, kada bolje razmislim, čak i kada sam pisala fantastične priče, u njima su
čitaoci mogli da vide moju lirsku dušu, pesnika u prozi. Ponekad je dovoljno da
u dva stiha izrazim ono što osećam, a ponekad se toliko raspišem da često moram
da se kontrolišem, kako ne bih premašila zadate okvire u kojima priča mora da
bude po propozicijama konkursa na koji želim da je pošaljem.
Zašto si se u pisanju
priča opredelila za fantastiku? Šta je to što ti ona nudi u odnosu na realnu
prozu?
Beg od stvarnosti. (smeh)
U fantastici je sve moguće, nema granica mašti, u tom žanru mogu da izgradim
lepši, življi i za mene stvarniji svet od puke realnosti. Pisanjem fantastičnih
priča doživljavam katarzu, u njima rušim svet koji nije skrojen po mojoj meri,
gradeći za sebe novu stvarnost u kojoj mogu da budem sve što poželim. A i
mišljenja sam kako je čitavom čovečanstvu zaista potreban jedan novi svet.
Ko su ti uzori kada je
pisana reč u pitanju?
Za sebe često kažem da sam
svaštara, pa tako i po pitanju uzora. Nemam određene uzore kada je u pitanju
moje pisanje, od svega uzimam samo ono što je blisko mom svetu i poimanju sveta
uopšte, počev recimo od stranih pisaca kao što su Tolkin i Murakami, do domaćih
i savremenih pisaca, poput Zorana Živkovića ili Branislava Jankovića, što se
žanra fantastike tiče. Trenutno čitam prozna dela Adnadina Jašarevića i mogu ti
reći da sam se uplela i upecala u njegovu mrežu metafora i slika. (smeh)
Zapravo, ono što volim jeste jedinstveni stil u pisanju. To me odmah kupi.
Emocija i priča takođe.
Imaš li uzora kad je
lutkarsko stvaralaštvo u pitanju?
E tek sam tu svaštara!
(smeh) Volim sve vrste lutaka, od onih za pozorište senki, do marioneta. Pratim
lutkarsku scenu kod nas i u svetu i iskreno žalim što je nema u mom gradu.
Jedno vreme sam se nosila mišlju da se obučim u izradi drvenih marioneta, ali u
našoj zemlji nigde nema takve obuke, škole lutkarstva, niti bilo kakvog kursa
na tu temu. Zato sam prošle godine pratila jedan kratki onlajn kurs za izradu
marioneta koji je vodio Bernd Ogrodnik, lutkar koji živi na Islandu, a po
rođenju je Nemac. Rusku lutkarku Anu Zuevu pratim preko Fejsbuka i njene lutke
sam imala priliku da vidim na izložbi u Pragu, 2018. godine, koju sam samo zbog
nje i posetila. Tada sam prvi put poželela da se i moje lutke jednoga dana nađu
na jednoj takvoj izložbi.
I poslednje pitanje za
kraj: zašto je umetnost važna – za decu i za nas odrasle…
Umetnost je zapravo
stvaranje novog sveta u kom si jedino i istinski slobodan da budeš ono što
jesi. A svi mi smo samo deca zarobljena u telu odraslih, koji su se prilično
udaljili od sebe samih. Kroz umetnost mi budimo dete u sebi.
Razgovor vodila
Tamara Lujak