Sredinom marta
ove godine treba u izdanju Argus Books&Magazines da se pojavi roman
„KOLEVKINE HRONIKE“ Stevana Šarčevića i Darka Savića.
O ROMANU „KOLEVKINE HRONIKE“
„Knjiga Predaka. Proročanstvo toliko staro
da je preraslo u legendu, a legenda u priču za malu decu. Ta bajka o sablastima što dolaze iz nepojamne daljine,
o muškarcu koji nije onaj koga
vide i koji će ukrasti svetlo, pokoriti Vanuke,
proći kroz vatru i pokloniti ga ljudima, o detetu što će izjednačiti vrste što
hodaju uspravno...“
Da li će se proročanstvo obistiniti ili će
napori inteligentnih bića da spasu Zemlju, Kolevku – genetskog materijala iz
kojeg su nastali nakon kolonizacije udaljenih planeta, propasti?
„Kolevkine hronike“, koautorsko delo
Stevana Šarčevića i Darka Savića, roman je u kojem se prepliću fantastika i
naučna fantastika. Kao i u prethodnom Šarčevićevom delu „Dolazak tame“,
fantastika je bazirana na bićima iz srpske i slovenske mitologije (rusalke,
samovile, krvopije, vanuci – vukodlaci...,), ovog puta predstavljeni kao nova
vrsta nastala genetskom mutacijom nakon nuklearne katastrofe na Kolevci. S druge strane, interplanetarni komunikacioni
i transportni kanali, telepatija, telekineza, empatički štitovi i danas
sveprisutni avatari, elementi su naučne fantastike. Zajedno, odlike su dualizma
koji se proteže kroz čitav roman.
Dualizam je iskazan kroz težnju jednog dela
inteligentnih bića da primitivne stanovnike Kolevke pretvore u „ovce za klanje
... stado za vukove što putuju među zvezdama“,
dok se drugi bore za spas matične zemlje s koje su potekli. Ogoljenim i
surovim opisima scena nasilja, požude i krvoločnosti („Čak su joj i sa lica
odrali kožu i njene ogromne plave oči su u Sunčicu zurile sa amorfne krvave
lopte...“), kojima se autori poigravaju s granicama čitaočeve trpeljivosti,
suprotstavljeni su lirski momenti („Sve je bilo puno jarkih boja, mirisa cveća,
života... Život. Jahala bi belu ždrebicu, zatvorila oči i raširila ruke,
pustila da je vetar miluje, mrsi kosu, lice... Život“). Mržnja, zloba i želja za vlašću,
nasuprot ljubavi, herojstvu i
požrtvovanosti. Čak je i jedan od glavnih likova predstavljen kao oličenje
dualizma, vukodlak – čovek zver.
Roman odlikuju upečatljivi karakterni
likovi, kojima je dodeljeno tačno vreme i mesto za odigravanje krucijalne
uloge: car Erik, pred kojim bi kada hoda „...izvan palate i kamena ...
čudovišta nekako obarala poglede ... i klanjala se“, carica Olena, sveprisutna
senka svih događaja, trinaest kraljeva
„... skup od trinaest budala, obučenih u somot i svilu, koji sede u
prestonoj dvorani i danima brbljaju i kokodaču o nečemu važnom“, dezerter
Teodor, koji doživljava transformaciju u zver – vanuka, zadržavajući svoju
ljudsku stranu, dečak Jukov, kojeg i pored svega preživljenog krasi „... veseo
smeh, iskren i lišen briga“ koji su kao dar Bogovi „podarili deci kako bi
prebolela, zaboravila i preživela uspomene“,
dva generala, dva Burebista, jedan iz prošlosti – jedan iz budućnosti, i
oba spremna da se žrtvuju za uspostavljanje ravnoteže na Kolevci. Naravno,
kakva bi to bajka bila kada ne bi bilo odbege princeze i zametka ključa sudbine
– nerođenog deteta koje će postojeći svet izvesti iz tame.
Slike se nižu jedna za drugom, kao odsečci
filmske trake. Njihovim ubrzanim smenjivanjem, naizgled nepovezane i
zaokružene, celine počinju da se transformišu u film koji se odvija pred očima
čitaoca – film nabijen energijom koja ne dozvoljava predah u toku misli. Ubrzanjem, likovi i mesta dolaze na svoju poziciju,
slažu se kao kockice i dobijaju smisao. Zarotirani kao na vrtešci, neki likovi
netragom nestaju, a priča se ogoljava na svom putu do velikog finala.
„ ...opšta nuklearna katastrofa je razorila
planetu, a preživeli su se vratili u divljaštvo i istorija je krenula od nulte
tačke.“
Sklapajući poslednju stranicu romana,
ostaje utisak prepoznatljivosti opisanih geografskih odrednica i tvoraca
promena društvenih zbivanja prošlih vremena. Da li se istorija ponavlja?
Danijela Milosavljević