Tako je glasio zapis u mom dnevniku na dan kada smo se konačno razišli.
Dan je bio nepodnošljivo tmuran i nebo je izgledalo kao ogromna siva postelja navučena na Zemlju u nedostatku ljepših. Sjedili smo na drvenoj klupi, na autobuskoj stanici u Sarajevu. Na parkingu stanice bila su parkirana tri autobusa. Paranje točkova kofera od cestu zvučalo je kao da se brda tresu pod nadolazećom lavinom snijega. Desno od nas galamila su dva arapska migranta, gurkajući jedan drugoga. Blefirali su; bilo je evidentno da neće doći do tuče, izbjegavali su je tom bezveznom glumom. Posmatrao sam sumanuti ples suhog lišća nošenog vjetrom. Mamurluk s kojim sam se probudio remetio je tok mojih misli i učinio me nepristupačnijim za razgovor nego inače. Zašto razgovarati, uostalom? Sve je rečeno noć prije. Posmatrao sam lišće puštajući ljutnju da kuha u mojoj utrobi, vulkan ljutnje, vulkan srama pred onim što sam nekada bio.
Miki je gledao tupo ispred sebe, ne gledajući nigdje posebno. Pustio je prijezir da kuha u njemu, prijezir uzrokovan osobom koja sam ja sada. Mrzili smo jedan drugoga, danas više nego inače, jer danas smo prestali biti prijatelji, danas nije bilo apstraktnog kodeksa prijateljstva da nas guši.
„Sjećaš se one noći kad sam ti razbio glavu kamenom?“, počeo je Miki, dok su mu vlasi kose lelujale po čelu, nošene vjetrom.
„Dobro se sjećam. Imam podsjetnik“, rekao sam i okrenuo glavu tako da je Miki mogao vidjeti moj potiljak. Tamo se nalazio okrugli komadić kože okružen kosom.
Miki se nasmiješi. U očima mu se pojavi iskra ljubavi i divljenja. Živio je od uspomena i volio je uspomenu na tinejdžerskog mene više od mene samoga.
Ispred nas, oštrodlaki pas lutalica kopao je po vrećici na podu. Uspio je pronaći ogrizak kroasana u njoj. Čvrsto ga je zagrizao i otrčao dalje. Izvadio sam cigaretu iz kutije, pripalio je, i nastavio posmatrati vrtlog lišća, izbjegavajući gledanje u Mikija. Gadilo mi se njegovo lice iz kojeg je nadirala moja vlastita prošlost. Gadile su mi se njegove oči, duboke poput zdenca, oči u kojima se guši šesnaestogodišnji Darko, guši se i viče, bespomoćan i sakat.
Miki je ostao isti. Vječno nezadovoljan samim sobom, ugušen tim nezadovoljstvom, koje je sisalo život iz njega poput pijavice. Bio je suh, krhak poput ovog lišća, koje tako elegantno kruži, o, kako lijepo lišće! Sve je ljepše od lica prošlosti. I tako sam sjedio, pušeći cigaretu, švrljajući pogledom po stanici i mrzeći svoga nekadašnjeg prijatelja, jer me je podsjećao na moje slabosti. I on je sjedio tako, mrzeći mene, jer je svoje slabosti vidio kao moje slabosti, jer je svoje nedostatke vidio kao nedostatke svijeta, i jer je bio isuviše glup i arogantan da bi pojeo vlastita govna.
Pas lutalica protrčao je ponovno pored nas, sada noseći hot-dog u ustima.
„Eno ga, migrant! Drži ga mali, ajmo!“, vikao je crnobradi beskućnik obučen u debelu zimsku jaknu. Stajao je na početku parkinga sa bocom piva u ruci. Vjetar je raznosio njegovu crnu kosu. „Hajde malac, drž' migranta!“, viknuo je. Pogledao je prema nama i podigao bocu piva u vis, kao da iza njega stoji vojska kojoj on ovim pokretom zapovijeda da idu u juriš. Zaista, pokret je odisao trijumfalnošću.
„Živjeli vi meni, momci!“, viknuo je i namignuo nam kao da mu je ovo prvi put u životu da namiguje.
Obojica smo se nasmijali i mahnuli mu. Miki se tada okrenuo prema meni i pogledi su nam se susreli.
„I, šta još radiš, osim što čitaš knjige?“, pitao je podrugljivim tonom.
„Izađem i napijem se, kad imam para.“, odgovorio sam mirnim glasom.
„Šta će ti toliko knjiga?“
„Moram oštrit' mozak“, odgovorio sam.
Povukao sam zadnji dim cigarete snažno, punim plućima, zatim čvoknuo opušak ispred sebe. Vjetar je raznio čestice žara, te sitne krijesnice.
„Nisam to očekivao od tebe, znaš“, nastavio je.
„Šta nisi očekivao od mene?“, upitao sam.
„Pa eto to... da ćeš čitat' knjige, da ćeš se dat u fakultet“, rekao je oklijevajući.Bilo mi je dosta. Kao da nije bilo dovoljno što je se predao truljenju i trovao sve okolo sebe vlastitim nezadovoljstvom. Povisio sam ton.
„Po čemu si zaključio da sam se dao u fakultet - jer si me jednom vidio da učim? Boli me briga za fakultet! Knjige volim. Šta bi trebao, sjediti i sažalijevati samoga sebe? Ne seri!“
„Ne bih rekao. Čini mi se da si to previše uzeo k srcu. Što galamiš? Nisam ti ja kriv za to.“
Okrenuo sam se i pogledao ga ravno u oči. Gledao me poput šizofreničara, luđački zbunjeno, sa dozom mržnje i zavisti. Lice mu je izgledalo izmučeno, podočnjaci ogromni i crni kao vreće za smeće. Bijes se širio u meni poput implozije u mom organizmu. Nervirala me je njegova tugaljiva bespomoćnost, nervirala me je spoznaja da sam nekada tugovao sa njim, da sam i ja nekada bio jednako bespomoćan i izgubljen, vidio sam vlastite slabosti od kojih sam i sam bježao, koje sam i sam skidao sa sebe, kao što leptiri odlažu svoje kukuljice i htio sam ga udariti, zariti mu glavu u snijeg, dok se ne uguši, dok ne shvati, dok ne ubijem svoje i njegove slabosti. Ali nije mu bilo pomoći, bio sam svjestan toga. Ne mogu mu pomoći, jer ne želi da shvati. Patio je zato što je uživao u tome, drogirao se samosažaljenjem i projiciranjem mržnje na druge, a ja sam bio previše opsjednut sobom i borbom sa svojim strahovima i svojim slabostima, previše sebičan da mu pokušam pomoći.
Odmahnuo sam glavom.
„Ti si idiot“, rekao sam mu.
Snopovi njegove smeđe kose lelujali su na vjetru kao što alge plutaju u dubini mora. Susprezao je ljutnju prema meni i mojoj sebičnosti i neshvaćenu mržnju, vidio sam to u sjaju njegovog izgubljenog pogleda.
„U redu, neka sam. Ti si sebičan“, odgovorio je tiho.
„Jesam, odvratan sam“, rekao sam, polovično vjerujući u to što sam rekao.
Šutili smo neko vrijeme. Činilo mi se kao četrdesetpet minuta, ali vjerovatno je prošlo samo pet. Miki je zapalio cigaretu. Hladan vjetar je puhao i šibao moje obraze poput zaleđene vezice za cipele. Smrzavao sam se. Odlučio sam sačekati dok Miki ispuši cigaretu, oprostiti se sa njim i pobjeći daleko od zaleđenih demona prošlosti.
„Mislim da ću se preseliti u Hrvatsku. Tamo sam malo asocijalan, u Njemačkoj. Samo radim, sjedim u stanu i pušim travu. Ne družim se ni s kim“, rekao je.
„Svugdje je isto, svugdje će ti biti isto. Nije stvar u Njemačkoj, Sarajevu, Hrvatskoj ili Vaikikiju. Ne možeš pobjeći od sebe. Jednako si nesretan kao i prije dvije godine, dok si živio u Livnu.“
„Nije tako. Njemačka je dosadna i onaj otok na kojem živim je pust i nema puno ljudi. U Hrvatskoj će biti bolje. Tamo, u Njemačkoj, sam tužan.“
„Mora da je do klime“, rekao sam, odustajući.
Nasmiješio se, bacio čik na pod i zgazio ga nogom. Mora da je mrcvario čik barem dvadeset sekundi. Poželio sam da zapalim još jednu cigaretu, čisto da bih mu je mogao ugasiti od čelo.
„Idemo“, rekao sam. „Zakasnit ćeš na autobus.“
Ustali smo i došli do ulaza. Tu smo se zagrlili. Bio je to fingiran i ružan zagrljaj, toliko lažan i odbojan da nam se tijela gotovo nisu ni dodirnula, kao da smo isti polovi magneta. Zatim smo nabacili jednako lažan smješak i njega je progutala utroba stanice.
Hladan vjetar grickao je moje obraze dok sam isforsirano mahao svom nekadašnjem prijatelju, duhu iz prošlosti, koji mi je u tom trenutku bio bitan otprilike kao i kesa koju je vitalo vjetar. Pripadao je sloju koji sam ogulio sa sebe i tu nije bilo pomoći. Toga dana sam ubio naše prijateljstvo. Zapalio sam još jednu cigaretu i uputio se prema svom stanu na Kovačićima, kako bi se hrvao sa demonima sadašnjosti. Bijes je rastao u meni, pomiješan sa sažaljenjem i grižnjom savješću, ali znatno ublažen osjećajem slobode koji sam imao znajući da sam se riješio još jedne zamke. Možda sam zaista sebični smrad.
Armin Korda