Potezao je dimove nespretno zamotanog džointa. Šapu je lijeno podizao prema sićušnim ustima, odišući trapavom elegancijom feminiziranih muškaraca, ako se to uopće može reći za jednog mačka. Sjedio je na drvenom stolcu, obasjan slabašnim martovskim suncem. Dlaka mu se na suncu sjajila kao uglancana automobilska hauba.
"Ti si karikatura, mali, u tom je tvoj problem. Jesi gledao film, bilo koji, u kojem se ljudska tijela tope, razvlače i miješaju jedno s drugim? Kao da ih ubaciš u kotlo, recimo. To ti se sada događa. Vidim te. Osjećaš se sputano i ograničeno u vlastitom tijelu. A tijelo je tvoj dom. I želi da te izbaci van. Mrze te vlastiti tijelo i um, žele te van, u bespuću limba. Ti si karikatura", rekao je, uperivši tri obla dlakava prsta u mladića, dok mu u toj istoj šapi gori džoint.
Promijenio je poziciju u stolcu. Sada je sjedio leđima naslonjen na nj i prekrižio mršave zadnje šape. Nastavio je, glasom filtriranim. Grlo mu se steglo zbog udisanja dima.
"Izgledaš kao da si šutao podočnjake do kuće, mali."
Mladić je sjedio na trošnom blijedosmeđem kauču prekoputa. Mačak prema njemu ispruži šapu u kojoj je džoint dogorijevao kao minijaturna baklja.
"Tako se i osjećam", odgovorio je, preuzimajući džoint.
"Upravo suprotno. Izgledaš tako, jer se tako osjećaš."
Mladić nasloni laktove na koljena, onda se nakratko promeškolji na kauču, zatim prekriži noge. Naposljetku se uspravio i razgibao vrat. Mačak ga je posmatrao očima boje žada, buljavim i staklenim.
"Znam tvoju muku. Ne iz vlastitog iskustva, naravno. Ja sam mačak, u slučaju da nisi primijetio. Mi nikada nismo ukočeni. Imamo stila. Živio sam sa sličnim čovjekom. Sada je plašljiv i izmučen tuđim mislima, mislima koje je našao u tuđim romanima, i toliko je plašljiv da se ne usuđuje ljudima gledati u oči. Želiš znati zašto ti se to događa?" upitao je.
Mladićeve vodenaste oči zasjaše poput mjehurića sapunice na suncu, i on se zavali na kauču. Opustio se. Kažiprstom je podigao naočale do vrha nosa. Mačak je lizao desnu šapu i zvuk sličan onom grebanja po brus-papiru zažuborio je sobom. Auto je prešlo preko metalne šahte za odvod vode na ulici.
"... Mhm... zato što... mhm... čekaj", promrljao je mačak.
Kroz mladićevo tijelo protekao je val hladnih vibracija, kao da je čitav sazdan od leda koji je počeo pucati pod tuđim nogama. Mačak je završio tretman, tako što je oblizao prostor oko njuške.
"Zbućkurisan si, mali", rekao je. Na niskom drvenom stolu između njih nalazila se knjiga, ukoso položena, crvenih korica. Mačak se nagnuo naprijed i položio desnu šapu na knjigu.
"Ficdžerald." Sada se ponovno naslonio. "Htio bi da budeš kao Frensis Skot i mrziš samoga sebe jer nisi Frensis Skot. To je glupo. Najgora stvar koju možeš učiniti. Ti si smjesa svih karaktera sa kojima si došao u kontakt, posredno ili neposredno."
"Zar nismo svi?", upitao je mladić.
"Ne znam, ja sam mačak."
Mladić je par sekundi gledao u mačka, tražeći značenje ovih riječi na njegovoj srcolikoj njušci. Mačku su se obrazi počeli nadimati i prasnuo je u glasan smijeh.
"HA-HA-HA!" Počeo je hroptati. "Ha-ha-ha-ha... mačak... ja..."
Smijeh mu je prerastao u histeričan i počeo je šapama lupati po stolu. Mladić mu je dodao džoint. Ovaj je povukao par dimova, zatim nastavio:
"Previše si ozbiljan. Ovo je bila vanzemaljska šala, znaš? Gdje sam ono stao? Ah, da, smjese. Svi ste vi smjese. Ono što hoću da ti kažem je da se moraš ponašati kao jedinstvena smjesa, a ne samo jedan njen sastojak."
Mladić je šutio.
"Jesi razmišljao o onome što sam ti rekao? Pusti Ficdžeralda, Hemingveja, Bukovskog, Knuta Hamsuna. Slušaj, mali, u tvom životu desile su se sirove stvari, i ti to znaš. "
Mladić se pravio kao da nema pojma o čemu mačak priča.
"Kako to misliš?", upitao je.
Mačak šapom presječe zrak kao da servira loptu u odbojci.
"Ne pravi se mačak Toše, ja sam mačak u ovoj priči. Znaš dobro na šta mislim."
Povukao je zadnji dim iz džointa, ljubeći filter, zatim ga zdrobio šapom u pepeljari. Odsječno je pogledao mladića. Ovaj je čupkao tkaninu sa džempera. Znao je na koji dio njegovog života je mačak mislio kada je pričao o sirovosti. Razmišljao je o tom periodu svoga života. Maglovita silueta kasarne boje žumanceta, njegovog doma iz djetinjstva, otvorila se u njegovoj mašti. Njegovi majka, otac i brat kretali su se u unutrašnjosti kasarne, duhovi od vilinskoga praha, u kasarni boje žumanceta. Posmatrao ih je sa ulice u kojoj se sitni pijesak gubi u brazgotinama cementa, mladić iz budućnosti, mladić koji je bježao i bježi i dalje. Trznuo se. Gledale su ga krupne oči-klikeri.
"Ne želim im to napraviti", rekao je odlučno. "Nešto će se već desiti, znam to."
Mačak je ležao u pozi sfinge na stolcu i ležerno mahao repom.
"Hoće, ako ti upadne kroz dimnjak. Još jedan savjet. Idući put kada se nađeš u društvu ljudi, nemoj odmah pomisliti na to kako su iskreniji, dovitljiviji i iskusniji od tebe. U tvom životu ima sirovosti, vatre. I da, još nešto. Tvoja priča je nevjerojatna. Znam zašto ne želiš da je ispričaš. Ali je jedna od najboljih priča koju sam ikada čuo. Puna je borbe, vatre, balada i veselica. Bio bi to odličan roman. Ne želiš da ih povrijediš, to mi je jasno. Ali takva priča zaslužuje da bude ispričana. Razmisli o tome."
Mačak je zatim skočio na pod. Bolje rečeno, spustio se, kao da je oduvijek bio dio njega, kao kada komad slagalice dođe na svoje mjesto. Zabio je kandže prednjih šapa u tepih i istegao tijelo prema nazad, zatim se odgurnuo zadnjim nogama i istegao se prema naprijed. Rep mu se uvijao kao crijevo za vodu nad kojim ste izgubili kontrolu. Stao je pred vrata i okrenuo se ka mladiću.
"Hajde, otvori mi ova vrata. Idem, dosadio si mi. Još si me i napušio, morat ću provest' dan kopajući po kontejneru."
Mladić je ustao i otvorio mu vrata. Promatrao je mlitavi ples njegovog repa kako se gubi u ogradi stepeništa. Hodnikom zgrade se tada prolomilo ciktavo mijaukanje.
"ZAPAMTI ŠTA SAM TI REKAO!"
Zatvorio je vrata i pustio val vjetra u hodnik. Zapamtio je. Prišao je niskom drvenom stoliću u dnevnoj sobi i dohvatio crni notes debelih korica koji se nalazio ispod stola. Otvorio ga je, iz stražnjeg džepa izvadio hemijsku olovku i par minuta buljio u prazne stranice. Sirovost ili lojalnost, vanserijski roman ili obitelj - to je bilo njegovo „biti ili ne biti“. Živjet ćeš, desit će ti se još sirovih stvari, rekao je samome sebi. Nakon što je donio odluku koju je donio, počeo je pisati :
"Potezao je dimove nespretno zamotanog džointa. Šapu je lijeno podizao prema sićušnim ustima, odišući elegancijom feminiziranog muškarca, ako se to uopće može reći za jednoga mačka..."
Armin Korda