REPLIKACIJA HIJERARHIJSKIH MATRICA
prikaz romana „Vreme svinga“ Zejdi Smit, str. 430, Arete,
Beograd, 2019.
Već na početku napomenuvši da je u pitanju
roman britanske autorke, jamajčanskog porijekla sa trenutnim mjestom prebivališta
u Sjedinjenim Američkim Državama, u ovom slučaju implicira na više od faktografskog
podatka. Naime, Zejdi Smit već zanimljivim geografskim odrednicama svog života,
određuje prilično precizne koordinate svom stvaralaštvu. Džulijen Barns, Jan Makjuan, Džinet Vinterson, ali i Salman Rušdi te Kazuo Išiguro, britanski
su pisci u čijoj koloni maršira i Smitova, ali je i njena bliskost sa američkim
piscima poput Džona Apdajka, Džonatana Frenzena, Ričarda Forda ili Toni Morisom
takođe neporeciva. Ono što preuzima iz svog biološkog porjekla, iz porodične istorije
je milje, čijim detaljnim raščlanjivanjem dolazi i do teme, postavljane na početku,
one najkompleksnije: pitanja identiteta u savremenom svijetu.
Zejdi Smit o pitanjima crnaca u Londonu
piše bez političke korektnosti. Iskreno, precizno, ne izmičući se i ne uljepšavajući
ničiju vizuru, pa ni sopstvenu. Kada treba da nam bude neprijatno, neprijatno je
bez ikakvih poetskih zadrški i uobličavanja.
Priča počinje hronološkim završetkom: glavnu junakinju zatičemo
usred medijskog skadnala u kojem prima prijetnju da će svi sada saznati „ko je ona
zapravo“. Naizgled neprecizno, skokovito, junakinja se na mahove vraća u period
svog odrastanja, „vrijeme svinga“ u kojem je u lokalnoj crkvi pohađala časove plesa
sa najboljom drugaricom Trejsi i bila opčinjena mjuziklom „Vreme svinga“, Džordža
Stivensa sa Fredom Asterom i Džindžer Rodžers u glavnim ulogama. Gotovo neprimijetno,
a istovremeno zavodljivo u svojoj nepretencioznosti, Smitova postavlja model, matricu
hijerarhijskog ponašanja između dvije žene (prvo sa majkom, zatim najboljom drugaricom,
a potom sa šeficom, muzičarkom koja se bavi humanitarnim radom u zapadnoj Africi),
i potrebno je stići gotovo do kraja knjige da bi se pred nama razjasnio mehanizam
vrzinog kola, koje je bilo razvezano već na samom početku. Ovim postupkom, shvatamo da nije bitan lažni mekgafin s kojim se autorka poigrala na početku:
koji su to podaci koje je junakinja obznanila da zasluži medijski linč, a sa druge
strane, dobijamo odgovor na mnogo značajnije, a na početku naizgled usputno pitanje.
Film „Vreme svinga“ kao lajt motiv, ali i bartovski punktum
istovremeno je putokaz koji vodi ka srži problema, ali i slika iluzije za koju je
neophodno da se sruši ne bi li se život nastavio dalje. Sva tri značajna odnosa
koja je junakinja uspostavila sa ženama u životu, mijenjaju se nakon jednog jedinog
postupka, slanja imejla. Njena majka, politička aktivistkinja i borac za prava crnaca
u lokalnoj zajednici umire. Ejmi, za koju je radila kao lični asistent joj daje
otkaz, a Trejsi, najbolja drugarica iz djetinjstva i plesni idol svih djevojčica
iz kraja, odustaje od karijere plesačice, rodivši troje djece i potpuno se povukavši
iz javnog života.
Razlomivši joj iluzije, Smitova junakinji ne pruža zamjenu
za njih, ali joj itakako pruža odgovore, o kojima je ranije samo sporadično i plašljivo
razmišljala.