AAI-101

Rekoh već kako se AAI-101 u zadnje vrijeme prilično loše osjećao, u smislu slutnji o ispravnosti vlastitog funkcioniranja, nešto što je njemu govorila isključivo logika, a ljudima (koji u sličnom slučaju to nazivahu bolešću) emocije, koje on nije u potpunosti posjedovao, u ljudskom smislu. Moguće je na to utjecalo i njegovo sve obimnije i duže bavljenje zagonetkom nerješivom čovječanstvu, što se odražavalo na brzinu prosudbe o problemima za koje bijaše dizajniran. Bio je, naime, asistent na fakultetu za antropološka istraživanja hongkonškog sveučilišta. Primijetili su to i ljudi s kojima je surađivao, te su ga sve manje opterećivali sudjelovanjem u nastavi, ostavljajući mu da izvršava tek jednostavne i sve još jednostavnije zadatke. Za to vrijeme um mu se sve više usredotočavao s pitanja o čovjekovom, na pitanje o vlastitom tvorcu. Sve je dublje „sanjao“, „žudio“ – ukoliko su to ispravne riječi za jednog androida njegove klase – da, poput ljudskih vjernika (mada to on ni u kojem pogledu nije bio), upozna svog tvorca. I tako, kao konačno beskoristan u obrazovnom procesu, bješe odložen u skladište isluženih androida, no zaboraviše mu isključiti sve module baterija, što ga još kako-tako održavahu na životu. Ubrzanim pražnjenjem sunčanih baterija njegova egzistencija sve je više podsjećala na opijenost, pretapajuću se u duboki san, dok na kraju nije – sve razmatrajući problem svog stvoritelja - utonuo u konačno mrtvilo, predstavljajući tek gomilu naizgled smisleno povezanih, mrtvih anorganskih komponenti. Kad su ga neko jutro pronašli u tom stanju, otpremiše ga u tvornicu koja je koristila još iskoristive robotske komponente za sklapanje novih androida. Radnik kojem su ga predali u ruke na rastavljanje i izdvajanje upotrebljivih dijelova, ugledavši njegovu oznaku, iznenađeno reče drugu do sebe: „Vidi, ovog sam droida ja sastavio, a sad mi se vratio kao gomila mrtvih dijelova!“. Robot andriod AAI-101 moguće je poslijednjm mikrovatima svijesti, nemajući snage to glasno izreći, u sebi prošaptao „Tata!“, misleći da se susreo sa svojim tvorcem. Ne znam bi li, ili ne bi bio zadovoljan; no bilo kako bilo, pogriješio bi, jer njegov idejni tvorac sjedio je u konstrukcionom birou hongkonškog sveučilišta, radeći na naprednijoj vrsti androida, ponekad krateći vrijeme ispijanjem crne kave, ni za čas ne pomislivši na svog umirućeg „sina“ kojeg su, ne tako daleko od njega, rastavljali na dijelove.

Tko se u to vrijeme nalazio u blizini grobova nekih osoba, od antičkih izumitelja, preko da Vinčija, do još bližih opisanom zbivanju, mogao je prisustvovati rijetko viđenoj (bolje reći, slušanoj) pojavi – škljocanju i kloparanju kostiju pokojnika koji se preokreću u grobu. Da li je - čovjeku nedokučivim putevima - poslijednji vapaj umirućeg androida nekako došao do njih, odnosno onoga u što su se (ako su se), pretvorili nakon vlastitog iščeznuća, zaista ne znam. Istovremeno, negdje u dubinama svemira, moguće se Svevišnjemu - koji taj čas (točnije, otkad mu „sina“ protjerasmo s planete), nije obraćao pažnju na ovaj zametnuti dio vasione - počelo snažno štucati, što se na Zemlji doživjelo kao nepojmljivo nevrijeme, praćeno intenzivnim udarima gromova. Spomenuti konstruktor androida AAI-101, uplašen nenadanom kanonadom s nebesa, prolio je kavu po tastaturi, poprativši to spominjanjem svih svetaca kojih se dosjetio, ni ne pomislivši na moguće uzroke nevremena kakvo još nikad nije doživio. Nije mu ni padalo na um, a teško da bi i njegovom netom svisnulom, nesavršenom projektu (kako od nesavršenog bića očekivati savršeno djelo?) da, ukoliko grmljavina zaista bješe „štucanje“ nekog tipa onkraj svemira, njemu pripadaju i sva autorska prava na ma što postojeće, stvoreno ili zamišljeno u univerzumu. Kakvu je nesreću imao preminuli (nazovimo to tako) AAI-101? Ne to što su mu otkazali ugrađeni procesori ili se nepovratno ugasilo srce – baterija koja ga je održavala živim – već u tome što su ljudi u njega i sklop njegove logike, ugradili vlastite sumnje i iracionalnosti. Da li je to android mogao spoznati? Teško, čime idem na ruku tvrdnjama vjernika svih fela, da ni mi ne možemo spoznati majstora čijih ruku smo djelo. U osnovi cijele muke našeg, ili dokazivanja naših proizvoda (poput umjetne inteligencije iz priče), moguće leži najsavršenija i na neki način najobuhvatnija – po opsegu primjenljivosti - od sviju znanosti i njen zloduh imenom Gedel, sa svoje dve dokazane „teoreme nepotpunosti“ s područja matematičke logike. Pojednostavljeno rečeno, stvar je u tome da u okviru neke konzistentne (doslijedne u izvođenjima tvrdnji iz svojih aksioma) matematičke teorije, postoje točne tvrdnje koje se ne mogu izvesti, odnosno dokazati u toj teoriji. To ne znači da su one u osnovi nedokazive, ali tek u nekoj „metateoriji“, koja obuhvaća onu, unutar koje izričemo nedokazive tvrdnje, što ustvari govori da ni jedna matematičko-logička teorija ne može istovremeno biti potpuna i konzistentna, odnosno – ne može se dokazati konzistentnost cijele aritmetike, već samo vjerovati u nju. Sad, generaliziramo li to (barem u ovoj priči), na cjelokupni opći ljudski svjetonazor, nemoguće je dokazati njegovu konzistentnost sadrži li on tvrdnju o postojanju Tvorca, ili pak o njegovom odsustvu. Možemo tek vjerovati u jedno od toga, a vjeru (bolje rečeno, uvjerenje) – sa naučnog, a ne iracionalnog gledišta – temeljiti na nizu pojedinačnih pojava i teorija iz kojih izvodimo objašnjenja za njih. Kako u teologiji, za razliku od znanosti, takvi dokazi ne postoje, to u racionalnih ljudi (sjetimo se, čovjek se „definira“ kao Homo sapiens), jača povjerenje u potonju. O takvim stvarima teolozi odvajkada vode besplodne rasprave, s čime evolucionisti problema nemaju. Spavaju mirno, čvrsto, a ukoliko već ne mogu zaspati, ne broje „anđele na vrhu igle“, već ovčice koje preskaču plotove.

Ladislav Babić