Vojislav Vukomanović: JUTRA SU ZA TIŠINU



Sviđa ti se? Javi ostalima!

 

 


 

   Jutra su za tišinu, i svako ko misli drugačije treba biti pogubljen. Zavese kriju predstave, pokrivači mamurne poglede, krevete što bazde na život, nasukane putnike jutarnjeg brodoloma. Konačno sam priznao sebi da sam mator. Moje godine zvuče strašno kada ih uporedim sa godinama žena sa kojima najčešće spavam.

   Ne znam kako sam završio u klubu društvenih igara, ali pivo je bilo jeftino, unutra toplo, neonska sijalica zelene boje činila je da se osećam kao da sam negde daleko. Devojke za susednim stolom su igrale jamb. Na svako bacanje kockica vrištale su kao da je u pitanju devojačko veče i da neki lik vitla kurcem od 20+, a ne partija jamba. Po jednu je došao dečko, druga je rekla nešto u fazonu kako sutra ustaje rano. Ostale su dve. Već vidno pijana, jedna od njih je želela da igra tablić. Pitao sam da se pridružim. Manje pijana je negodovala, ali ipak pristala. Dodirnuo sam je nogom ispod ispod stola i namignuo. Otišla je do WC-a. Više se nije vratila.

“Šta je ulog?“

„Kao i uvek. Sve.“

   Delim nam, ruku po ruku, pogledi po čoji, pogledi u oči, niko ne želi da prizna, odavno, svi krijemo špil u rukavu, ja sa damama, ona sa kraljevima, srce, nismo ni mala dvojka, obične smo karte, prosuće nas po talonu života, upotrebiti da pojačaju statistiku. Dobijam je na recke. Prelazimo na pikado. Brza bacanja, brza pića, kratka pića.

„Ako misliš da me krešeš dok još dajem znake života, bolje bi bilo da krenemo“, rekla mi je i gurnula jezik u uvo. „Želim da me tretiraš kao kurvu.“

„Nismo toliko bliski...“

   Probudio sam se. Spavala je na polovini moga tela. Pokušao sam da rukom nađem na njoj, nešto, nešto novo, što će je razlikovati od drugih. Uzalud. Izvukao sam se ispod nje i seo u vrh kreveta, u pozu kao da ću da gledam TV koji odavno nemam. Moj stan je sve više ličio na moj život. Raspadao se na komade.

Otvorila je oči i rukom potražila telefon pored kreveta.

„Jebote!“, dreknula je. „Kasnim!“, počela je da skuplja stvari sa poda. „Danas je moj red da vodim decu u vrtić. Moje i od komšinice. I ona je bila udata za nekog skota kao i ja. Jel sam ti rekla sinoć da imam ćerku? I da sam bila udata? Ne smeta ti to valjda?“

„Ne.“

   Vazduh miriše na loše, a nisam ni prdnuo ni podrignuo. Pokušavam ispod pokrivača da pucnem prstima kao mađioničar i da sve nestane.

„Vidi kako je slatka“, gura mi telefon pod nos. „A ovo joj je najbolja drugarica, ta što joj je otac isto neki skot.“

„To je moja ćerka...“

   Odlazi u kupatilo. Počinje da plače i povraća u isto vreme. Na mom grobu se neće primiti ni jedna biljka, siguran sam. Jutra su za tišinu. Navlačim ćebe preko glave i za svaki slučaj zatvaram oči. Grčim se u fetus položaj. Možda se sutra, ponovo rodim...

 

Vojislav Vukomanović






Sviđa ti se? Javi ostalima!

Važna napomena!

Stranica na kojoj se nalazite je automatizovani servis web magazina Helly Cherry.
Redakcija našeg magazina je posvećena objavljivanju autorskog materijala. Iz tog razloga, i zbog nedostatka vremena, naša redakcija ne piše vesti i najave za nove koncerte, izdanja i razne manifestacije.
Ipak, ostavili smo mogućnost organizatorima, promoterima i svima ostalima da svoja dešavanja najave upravo putem ovog servisa. Vesti i najave koje oni šalju se automatski objavljuju na ovim stranicama (u obliku, obimu i sadržaju koji su sami odabrali) tako da naša redakcija nije odgovorna za taj deo sadržaja.

Pratite nas na Fejsbuku