Da nekoliko ličnosti bivstvuje, beleži i stvara u nama, živi je dokaz Ivo F. Raič, inženjer koji je u pedesetoj godini svoga života ’otkrio’ slikara u sebi. Potpuni zaokret u svom životu doživeo je daleke 1990. godine, kada je prvi put uzeo četkicu u ruke i izlio svoju dušu na slikarsko platno.
Da je put koji je odabrao bio pravi pokazuje i sedamdeset pet, što zajedničkih, što samostalnih izložbi slika i fotografija koje ima iza sebe. Kada je i kako počelo njegovo buđenje i njegova borba kao slikara, saznaćete ako zavirite u redove koji slede…
U drugoj godini vašeg života, nakon što ste ostali bez roditelja, usvojio vas je Milan Verenčević iz Sarajeva i podizao narednih devet godina. To je svakako ostavilo značajnog traga na vaš život…
Da... Prije svega spasio mi je život, jer sam bio jako bolesna beba, maltene na umoru! Sažalio se na to jadno stvorenje i uzeo ga u namjeri da bar pokuša nešto ljudski učiniti... Taj pokušaj bio je nadljudski napor u strašna ratna vremena (1942) da mi obezbjedi najbolju tada moguću medicinsku zaštitu, dobru ishranu i sve što je bilo potrebno da stanem na noge u pravom smislu te riječi! Budući da nije imao svoje djece, u mene je uložio svu svoju ljubav i pažnju, bio mi je i otac i majka... Dugujem mu vječnu zahvalnost!
Kršteni ste u obe crkve (pravoslavnoj i katoličkoj), bili ste Hrvat, pa Srbin, potom opet Hrvat, a oženili Muslimanku… Vaš život ne samo da je bio prebogat, već i prepun čudesa…
Po rođenju sam normalno bio kršten u mjesnoj katoličkoj crkvi u Kupresu, da bi me po usvojenju moj poočim dao na krštenje u pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, davši mi svoje prezime i ime Nenad... Došao iznenada! Zavolio me je istinski i nije želio da ja ikada saznam da nisam njegov rođeni sin.
Zavidne sestre su se pobrinule da saznam istinu i na kraju je moj tata (jer je on za mene uvjek bio i ostao moj tata!) sve priznao i ja sam sa sticanjem punoljetstva uz njegovu saglasnost postao ponovo Ivo Raič! Nakon cca 18 godina Srbin ponovo postaje Hrvat.
A život je mnogo kasnije donio ljubav sa mojom dragom Taibom, Muslimankom, sa kojom sam proveo sretne 62 godine do njene prerane smrti 05. februara 2019. godine.
A moj život je zaista bio bogat i pun iskušenja... Pokušaću da ga dam u najkraćoj mogućoj verziji. U jedanaestoj godini života moj me je Milan morao ponovo vratiti u dom za ratnu siročad, jer se bio oženio znatno mlađom ženskom, koja ga je prisilila na tu odluku.
To je bio prvi veliki šok u mom životu: iz blagostanja, čak pretjerane pažnje, mirnog kućnog okruženja dospjevam u dom među preko 300 ratne sirocadi svih uzrasta, u haotičnu stvarnost koju sam preplakao prvih godinu dana. Tada se konačno sabiram, izborio sam svoje mjesto u novom društvu i na vrijeme završio srednju Tehnicku školu.
Odmah sam počeo da radim, jer poslije doma nisam imao gdje da odem, a u Čatićima kod Zenice, dobio sam svoju sobu, dobro plaćen posao tada jako cjenjenog mašinskog tehničara.
Odlazak na odsluženje vojnog roka u JNA bio je slijedeći šok, jer sam suočen sa teškom nepravdom, morao da idem čak do Državnog sekretara za narodnu odbranu! Vraćam se u Sarajevo, zapošljavam se u „Vranici“, gdje opet dobijam neki krov nad glavom. Uskoro shvatam da sam pogriješio što nisam odmah nastavio fakultet, pa to ispravljam na veoma težak i dug način: prvo završavam prvi stepen, a onda poslije duže pauze i drugi stepen Mašinskog fakulteta sa ocjenom 10! U međuvremenu brak, dvoje djece...
Gde ste sve radili?
Sticajem okolnosti stalno sam bio u nekim rukovodećim strukturama, tako da sam se vrlo malo bavio pravom inženjerskom tehnikom kroz moju praksu. U GP „Vranici“ počeo sam kao tehničar, pa završio prvi stepen i postao inženjer. Nastavio sam nakon pauze od sedam godina i pred kraj studija promjenio posao. Postavljen sam bio za tehničkog direktora KSC „Skenderija“.
Zatekao sam bio veliki javašluk. Desila su se bila i dva veća požara pre mog dolaska, pa sam pokušao sve da sredim stanje u mom Tehničkom sektoru. Na žalost, uskoro sam shvatio da to ne odgovara baš svima, pa sam dogovorio prekid radnog odnosa pod uslovom da imam šest mjeseci plaćeno odsustvo da diplomiram. I to sam i uradio, i to prije roka! Postavljen sam tada za direktora predstavništva „Minela“, u Beogradu, gdje sam radio narednih 15 godina i gdje me zatekao nesretni rat, tokom koga sam se i penzionisao!
Šta biste najradije izdvojili iz tog perioda svog života?
Što sam od razmaženog djeteta naučenog na obilje, kroz težak period ipak brzo stasao u dosta otresitog i samostalnog čovjeka, kakav mislim da sam ostao do dana današnjeg.
Izbjegao sam sve izazove tadašnjeg teškog poratnog života i sve što sam u životu uspio, moja je zasluga i veoma sam na to ponosan, kao i na činjenicu da smo, moja Taiba i ja, odgojili dva čestita čovjeka, kćerku Sabinu i sina Zlatka, naše ljubavi, naš ponos!
Ko vas je i kako nagovorio da se latite četkice?
Moja supruga i djeca su me natjerali, misleći da ja kao nešto znam o toj umjetnosti i kao imam dara, pa su čak nabavili gomilu najkvalitetnijih slikarskih materijala, boja, kistova, platna… A moj dobar prijatelj, veliki muzičar i slikar, Ivan Kalcina, dodao je odlučujući pritisak da to prihvatim i počnem s avanturom u umjetnosti, u mojoj pedesetoj godini! Prva neprospavana noć i dvije moje prve slike, jedan akvarel i jedno ulje... Kopiranje nekog starog austrijskog umjetnika…
Kao samouki slikar ugledali ste se na…
Prvo sam se bacio na učenje slikarskih tehnika, zatim osnove crtanja, proučavao sam radove mnogih velikih slikara. Odmah mi je bilo jasno da ja kao inženjer mogu samo slikati u maniru hiperealizma i tako sam i proveo narednih dvadesetak godina, dopunivši ih sa umjetničkom fotografijom.
Kojim se tehnikama najviše služite – akvarel, ulje na platnu, grafika na računaru – i zašto?
Odmah sam počeo i sa garfikama na računaru. Tada sam bio svjež u tom području i napravio sam bezbroj radova. Ali moj pomalo specifičan akvarel i ulje na platnu ostali su moje najveće zanimanje i tu sam napravio preko 200 slika, od kojih mislim da su neke dosta dobre...
Stvarate u maniru hiperrealizma. Zašto?
I kao čovjek, ne samo inženjer, volim konkretne i jasne stvari, a hiperrealizam je po meni baš prava umjetnost. Modernizam u stilu praznog papira ili stolice koja se obori na pod i postaje remek djelo umjetnosti me jednostavno nikada nije zanimala!
Izbor tema dolazi spontano ili dugo vri u vama?
Ima i jednog i drugog! A pravi problemi nastaju kad imate mnogo tema, ideja, a stvarate koncizno i sporo, pa vam uvjek nedostaje vremena... To me je nakon mnogo godina dovelo do toga da prestanem sa slikanjem i pređem na foto aparat, gdje sam imao više mogućnosti za puno dobrih fotografija u relativno kratkom vremenu, što mi je bila mana kod samog slikanja!
Kada ste i gde imali svoju prvu izložbu?
Zahvaljujući ponajviše baš dobrom i nesebičnom drugaru Kalcini, koji je odabrao mojih 18 radova i otvorio moju prvu samostalnu izložbu ulja i akvarela, 20. maja 1991. godine u maloj sali RU „Đuro Đaković“ u Sarajevu.
Od tada ste izlagali u Tuzli, Mostaru, Zagrebu, Sijetlu, Vankuveru, Minhenu, Hamburgu… Koja vam je od tih izložbi najdraža i zašto?
Ponajprije i najviše u Sarajevu, samo tokom tog nesretnog rata imao sam sedam samostalnih izložbi u nenormalnim okolnostima i uz velike rizike, više od bilo kog kolege u našem gradu!A osma je bila otvorena u Palati UN u Ženevi... Na žalost bez autora, zatvorenog u okupiranom Sarajevu! A uz pobrojane gradove, tu su i Kakanj, Bugojno, Travnik, Tesanj, Fojnica u BiH, desetak kolektivnih u Dubrovniku, Takomi (USA) itd.
Na šta najviše obraćate pažnju kada slikate?
Već odavno ne slikam, neka sjećanja polako blijede... Ali princip da je svako djelo MOJE, tj. da ne uzimam tuđe sem ako nešto namjerno kopiram i to onda jasno naglasim, kao što je na primer slučaj sa trinaest mojih akvarela koji su skoro stoprocentna kopija velikih majstora, čija su remek djela, ulja na platnu, po najvećim svjetskim galerijama i muzejima!
Fotografijom se bavite duže nego slikanjem. Kad ste se i zašto prvi put latili fotoaparata?
Da, ako se uzme usputna fotografija, koja je uvjek bila na svim mojim putovanjima. Ali ozbiljnija fotografija, sa željom da se može nazvati i umjetnička, dolazi znatno kasnije i ona je bila do prije godinu-dvije moja ozbiljna preokupacija, kada je umjetnost u pitanju. A jedan bitan razlog za foto aparat sam već pomenuo: mogućnost da se napravi neuporedivo više fotografija nego ulja i akvarela, a to znači obuhvatiti i mnogo više tema i ideja!
U čemu je, za vas, razlika između slikarskog i fotografskog ’platna’?
Slikarstvo je ipak nešto na mnogo višem stupnju, sa mnogo više ličnog rada, borbe, lutanja... Dok fotografija postaje sve više dostupna, zahvaljujući tehničkom napretku opreme i raznim softverima za obradu fotografije, koje će AI definitivno riješiti bilo kakvog autorstva samog autora! Ili pojava dronova... Dok sam se ja pentrao po vijugavim stepenicama munara (minareta) džamija širom svjeta da napravim neku atraktivniju fotku, sada to sa drona rade neuporedivo bolje i brže!
Vaša prva samostalna izložba umetničke fotografije „Okom šetača“ bila je organizovana 2002. godine u Galeriji „MAK“ u Sarajevu. Uzbuđenje, neverica ili ponos?
Pa sve troje, rekao bih! Mnogi su mi zamjerali što sam pored, kako neki kažu, odličnih slika odlučio da radim fotografije, koje... kao može da radi svako!? Naravno da nije tako, za dobru fotografiju trebaju da se poklope mnoge okolnosti, a često je puka sreća odlučujući faktor! U slikarstvu nije tako!
Za sebe kažete da ste „slikar u fotografiji, a u slikarstvu fotografski precizan“…
To su rekli drugi, a ja se slažem... Ipak čovjek-autor unosi sebe, bilo da slika ili fotografiše! Pa čak, bilo šta da radi, mora ostaviti neki trag osobnosti!
Bavili ste se i političkom karikaturom. I imali priličnog uspeha…
Bio je to samo mali usputni iskorak... Bez većih ambicija, tek da pokažem da i tu mogu ponešto da uradim! Još jedno zadovoljstvo, svakako... što i jeste osnovna svrha bavljenja umjetnošću i ljepotom življenja!!!
Nakon 20 godina bavljenja likovnim radom i izlaganja, 75 izložbi (od čega 47 samostalnih), preko 600 grafika na računaru i 2.000 umetničkih fotografija, da li je ostalo nešto što niste ’rekli’ ili ste odložili svoju paletu?
Ipak je ostalo nekih nerealizovanih ideja i zamisli, a tome je negativno doprinjeo i sve slabiji vid, koji ne dozvoljava one preciznosti u oba žanra na koje sam navikao. Paleta je odložena, ako ne bude nekog poboljšanja vida, a i moj pametni telefon sve više zamjenjuje hrpu foto aparata koju imam!
Ali ostala su predivna sjećanja na sam čin stvaranja, odluke da se izlaže u javnosti i ugodno odzvanjanje povoljnih kritika koje bi uslijedile! A posebno ugodan osjećaj je puna dvorana na otvaranjima izložbi i lijep je osjećaj da sam bar povremeno nekim ljudima donosio neku malu radost i ugodnu promjenu svakodnevice!
Savet mladima?
Vremena su sve teža, perspektive ljudskog roda nikada nisu bile mračnije... Kako reći mladima nešto pametno, a iskreno!? Teško, zaista vrlo teško... Rad, trud, borba, bili su moji motivi i motivi moje generacije, a sada vidimo da se sve obezvrijeđuje, sve nekada negativno postalo je poželjno i široko prihvaćeno! Nadati se da će razum ipak nadvladati i da će svijet krenuti u boljem smjeru...
Razgovor vodila
Tamara Lujak
No comments:
Post a Comment